Facebook

MEDIJI ‘GANJAJU’ LAŽNE BRANITELJE: Imate li pametnijeg posla?

Autor: S. Vučković

Da, ima lažnih invalida. Međutim, broj lažnih inalida je ništavan i zanemariv u usporedbi s brojem obespravljenih hrvatskih branitelja i dragovoljaca koji su u maniri pravih muškaraca uzeli oružje, prošli pakao, a nakon rata to isto oružje odložili, pokušali nastaviti raditi u svojim firmama, osnovali obitelji i na kraju poklekli pred bolešću začinjenu obezvrjeđivanjem i ponižavanjem okoline. Hoće li se netko konačno početi baviti stvarnim problemima?

Jedan je medij ovih dana briljirao pompoznim naslovom “Otkrivamo pravi broj lažnih branitelja!” Nakon duge i iscrpne analize, čitatelj shvati da nisu otkrili – ništa. Naravno da nisu. Nema lažnih branitelja, ali lažnih HRVI-a zasigurno ima.

Izraz “lažni branitelj” pomno je osmišljen kako bi se sjena sumnje bacila na sve pripadnike braniteljske populacije i valja priznati da je riječ o spinu koji je u narodu sasvim pristojno zaživio. Nije nemoguće da se pokoji civil “ugurao” u braniteljske redove, pa tako i u registar, no to je bilo krajem 90-tih i to radi povlastica za bescarinski uvoz automobila. “Brojne pogodnosti i povlastice koje uživaju hrvatski branitelji” notorna su laž. I one minorne poput dodijeljivanja braniteljskom djetetu bod za upis u školu, odavno su iščezla. Hrvatski branitelji koji su iz rata uspjeli izaći bez ranjavanja ili bilo kakvog drugog oštećenja, u poraću su nastavili raditi u svojim firmama, plaćati doprinose i režije i puniti državnu blagajnu kao i sav ostali civilni svijet koji nije sudjelovao u ratu.

Ovo je odlična prilika za kazati kako je upravo takva populacija posjećivala (i još uvijek posjećuje) šator u Savskoj. Ukazivali su na sebe, na činjenicu da su ostali bez posla, na činjenicu da nisu u prednosti pri zapošljavanju (iako im je ta “povlastica” obećana), na činjenicu da su u međuvremenu oboljeli, ali da je pred njima dugačak i mukotrpan put dokazivanja kako je bolest posljedica rata.

Hrvatski branitelji uglavnom, a bilo bi zgodno kada bi netko napravio analizu o tome, jednostavno nisu nastavili živjeti na isti način kao i civili. Njihove su sudbine drugačije, teže i kompliciranije, a njihove supruge i djeca nose jednu određenu karmu obiteljske nesređenosti popraćenu nezadovoljstvom i ogorčenošću.

Zašto je to tako?

Velikim dijelom zbog nevjerojatne odluke da se ogromnom broju hrvatskih branitelja koji su oboljenje od PTSP-a osjetili nakon “zadanog roka” – ta bolest ne priznaje. Hrvatska je donijela nevjerojatan zakon da prijavu bolesti ograniči do 2005. godine, a svi ostali koji su simptome osjetili naknadno su gotovo automatski odbijeni ili su prolazili trnovit put dokazivanja da je PTSP nastupio kao posljedica straha i stresa kojeg su se nauživali na bojišnicama. Strašne nepravde koje trpe mnogi hrvatski branitelji potkrepljuje i priča zagrebačkog branitelja S.B. koji je imao tu sreću da kraj rata dočeka živ i zdrav. Bio je sretan jer je nastavio raditi u svojoj firmi koja je, na žalost, ubrzo propala. S.M. nije gubio volju čak ni kada je shvatio da na drugim radnim mjestima za koja se kandidirao nema prednost, a nije ga zaboljelo niti kada je završio na burzi. Zaboljelo ga je onog trenutka kada su mu liječnici dijagnosticirali PTSP koji se, eto, pojavio nakon 2005. S.M. je unatoč svemu bio presretan kada mu je burza ponudila posao zaštitara. Njegova sreća trajala je do onog trenutka kada su mu se referenti s burze ispričali jer “zbog PTSP-a ne smije imati oružje”, pa kao takav ne zadovoljava kriterije.

S.M. je često u šatoru sa cijelim nizom svojih suboraca koji vrlo često imaju još zapetljaniju problematiku protkanu zakonskim i administrativnim preprekama. Zamjeraju im se “neartikulirani zahtjevi”, no… Je li sada, nakon slučaja S.M. jasnije kako je njihovu patnju teško sažeti u jednu stavku? Vrlo teško, naročito za one koji ne žele slušati…

Vratimo se na “lažnjake”… Da, ima lažnih invalida. I hrvatski branitelji žele njihovo raskrinkavanje jer dok oni zaposleni trpaju državnu kasu, netko neosnovano iz te iste kase siše novac. Međutim, broj lažnih invalida je ništavan i zanemariv u usporedbi s brojem obespravljenih hrvatskih branitelja i dragovoljaca koji su u maniri pravih muškaraca uzeli oružje, prošli pakao, a nakon rata to isto oružje odložili, pokušali nastaviti raditi u svojim firmama, osnovali obitelji i na kraju poklekli pred bolešću začinjenu obezvrjeđivanjem i ponižavanjem okoline. Hoće li se netko konačno početi baviti stvarnim problemima?

Autor:S. Vučković
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.