Screenshoot

JUČER STE SLAVILI DAN POBJEDE U DOMOVINSKOM RATU? Povijesne činjenice govore da ste pogriješili…

Autor: Snježana Vučković

Domovinski rat koji se vodio u Hrvatskoj bio je isključivo obrambenog karaktera s ciljem osamostaljena i neovisnosti. Iako, kažu, ratovi ne donose pobjednike, Domovinski rat spada u one teške i krvave, s velikim gubicima, ali svejedno veličanstvene. Petogodišnje bitke diljem cijele Hrvatske donijele su našem narodu konačnu slobodu, pa je više nego čudno što domaća javnost tako malo zna o njemu. Još je čudnija medijska šutnja o bitnim obljetnicama, pri čemu bi bilo manje strašno da je ta šutnja uvjetovana demagogijom. Puno je strašnije, ali i izvjesnije, da je u pitanju – neznanje. Najsvježiji je primjer neznanja jučerašnja pobjeda koju su mnogi shvatili, okarakterizirali i proslavili kao pobjedu u ratu, iako je riječ o pobjedi u opsežnoj ratnoj operaciji Oluja kojom su se samo stvorili preduvjeti za uspostavu mira. Da rat nije završio Olujom i da se nakon nje još ginulo, objasnit ćemo u nastavku teksta. Lanjsko neobilježavanje početka Domovinskog rata 1. ožujka napadom na policijsku postaju u Pakracu također je jedan od pokazatelja da se činjenicama iz novije hrvatske povijesti – slabo barata.

Kad je, zapravo, počeo rat i je li ‘balvan-revolucija’ dio njega?

Nekoliko je kriterija po kojima se računa početak rata, pa je tako za mnoge počeo velikosrpskom pobunom i “balvan-revolucijom” pokrenutom u ljeto 1990. godine u Kninu. Iako su Srbi svojom blokadom prometnica nanijeli veliku ekonomsku štetu i uveli svojevrsno dvovlašće, do oružanog sukoba nije došlo pa se tako ovaj period može nazvati pobunom. Premda nije do kraja definirano spada li u rat i pobuna ove vrste, to svakako jest oružani sukob. Do prvog je sukoba, dakle, došlo 1. ožujka u Pakracu

To je bio prvi otvoreni oružani sukob hrvatskih regularnih snaga sa srpskim pobunjenicima. Bitka sa srpskim pobunjenicima koji su u noći sa 1. na 2. ožujka 1991. na prevaru razoružali policajce hrvatske nacionalnosti u Pakracu (njih 16), te tako preuzeli nadzor nad policijskom postajom, završila je ujutro 3. ožujka, kada su se srpski pobunjenici razbježali u šume ili u sela kojima je pristup bio zapriječen barikadama. Političke razloge inicijative za pripajanje mjesta s većinskim srpskim stanovništvom općini Pakrac potvrdio je početkom veljače 1991. i čelnik zapadnoslavonskog SDS-a, predsjednik Regionalnog odbora SDS-a za Slavoniju i Baranju, Veljko Džakula. Sljedeći su korak poduzeli dužnosnici Skupštine Općine Pakrac, u kojoj su uglavnom bili Srbi.

Tog dana pobunjeni Srbi, vođeni SDS-om i Veljkom Džakulom, poskidali su hrvatske zastave i postavili srpske. Na skupštinsko-općinskoj zgradi osvanula je i četnička…

Hrvatska reakcija uslijedila je idućeg dana, 2. ožujka. Postrojba specijalne policije RH krenula je iz Bjelovara. Najprije je uklonila barikade na cestovnoj prometnici prema Daruvaru. Rano ujutro hrvatska policija došla je u Pakrac. Pobunjeni policajci, na vijest o dolasku specijalne policije, povukli su se u obližnja brda. U brda Papuka i Psunja povukao se i dio srpskoga stanovništva iz Pakraca i okolice.

Dolazak specijalnih snaga hrvatske policije u Pakrac u srpskim je medijima popraćen izvještajima o poginulim i ranjenim Srbima, iako su u Pakracu ranjena samo tri hrvatska policajca. Nekoliko dana poslije te su dezinformacije demantirane. Kada je hrvatska policija stigla u gradsko središte, po njima su iz pješačkog oružja zapucali pobunjeni srpski policajci s položaja na brdu Kalvariji.

Uskoro se uključila i JNA te zauzela punktove po gradu pod izlikom da želi spriječiti sukob, a hrvatska strana šalje dva autobusa policajaca. Srpski pobunjenici jutro nakon okršaja razbježali su se u šume i sela kojima je pristup bio zapriječen barikadama koje su postavili pobunjenici. Nakon smirivanja situacije, snage JNA povučene su s pakračkoga područja 18. ožujka.

No, to nije bio kraj. Bio je to tek početak rata u Hrvatskoj, za koji mnogi misle da je poečo Krvavim Uskrsom na Plitvicama.

Jednako tako, u hrvatskoj je javnosti uvriježenom postala činjenica da je do oslobođenja našeg teritorija došlo vojno-redarstvenom akcijom Oluja. Iako je ova akcija očistila veliki dio okupiranog područja, oružanih je sukoba bilo i u nastavku.

Mjesec i pol nakon Oluje – akcija Una ’95

Jedna od akcija koja se odigrala debelo iza Oluje bila je akcija Una ’95. Riječ je, naime, o osporavanoj akciji o kojoj nerado govore oni koji su je naredili, a o toj temi prilično su zatvoreni i oni koji su izravno sudjelovali. Obljetnica ove akcije, koja se dogodila mjesec i pol nakon Oluje, obilježava se u užem krugu sudionika, iako je jedna od najkrvavijih, najintrigantnijih i najosporavanijih. Iako je za mnoge rat bio službeno gotov, tada je poginulo 49 branitelja, a među njima čak 13 pripadnika savršeno vojno istesanih Crnih mambi.

Ni akcijom Una ‘95 nije završio Domovinski rat

Operacija Južni potez bila je posljednja operacija HV-a i HVO-a tijekom pobjedonosnog niza operacija nakon kojih je potpuno izmijenjena strateška situacija na prostorima Hrvatske. Južni potez događao se u listopadu 1995., i premda su mnogi danas uvjereni kako je u tom periodu Hrvatska bila mirna zemlja, upravo je tada, u toj akciji, poginuo general i legenda 4. gardijske brigade Andrija Matijaš Pauk. U studenome te iste godine, oružani sukob, barem što se tiče HV-a, bio je gotov. Ipak, je li Hrvatska bila slobodna? Za mnoge – nije. Onako kako je i počelo s “balvan-revolucijom”, odnosno ratom bez metaka, tako je i završilo. Paljba je prestala, no Hrvatsko Podunavlje čekala je mirna reintegracija. Uvidjevši pogubnost svoje dotadašnje politike i odlučnost Hrvata da vojnim putem oslobode sve okupirane dijelove svoje države, vodstvo pobunjenih Srba na preostalom dijelu okupiranoga državnog područja RH tek je nakon Oluje i poraza Vojske Republike Srpske u BiH pristalo na ponuđene prijedloge i mirno rješenje sukoba. Za mnoge Vukovarce, rat je prestao onog trenutka kad su se vratili u svoj grad i možemo reći da je za njih potrajao do 1998. godine, sve do prestanka mirne reintegracije.

Autor:Snježana Vučković