Screenshoot

ČETNIK IZ VOĆINA ŽIVI U DARDI? ‘Imao sam samo šest godina kad mi je Branko pred očima ubio oca’

Autor: Snježana Vučković

U danima smo prisjećanja na jedan od najstravičnijih pokolja počinjenih u Domovinskom ratu. Zločin u Voćinu kada su Beli orlovi i Voćinska četa izmasakrirali 43 mještana, zgrozio je tada hrvatsku, ali i svjetsku javnost. Čim su hrvatske snage osigurale ulazak u selo, na poziv Foreign Press Biroa iz Zagreba stigli su inozemni medicinski stručnjaci. Ono što su zatekli u Voćinu, njihove je forenzičare tjeralo na povraćanje jer, kako su tada tvrdili, “takvo što nikada prije nisu vidjeli”.

Šutali odrezane glave, rezali ruke motornom pilom

Ceste, podrumi i kuće bili su prekriveni leševima za koje su zaključili da su klani, ubijani sjekirama i rezani motornim pilama. Nekolicina svjedoka rekla je kako su četnici bračnom paru Katici i Tomi Martinoviću odrezali glave i šutali ih po dvorištu, Marijana Đuzela tada sa nekoliko hitaca u glavu ubija Vlado Savić, koji je živio u istom selu. Druga horda četnika isti je dan ispred kuće ubila Romana Ridla, kojem su motornom pilom odsjekli ruku, a istom pilom na komade sasjekli Ivana Banovca i Marka Vukovića. Nakon toga su ih spalili ispred kuće. Susjeda Katica Tomić svjedoči da je Ranko Lukić masakrirao Marka Vukovića, a nakon toga četnicima dao da ližu krv s noža govoreći: “Probajte kako je slatka ustaška krv”. U divljačkom bijesu četnici su zašli u kuću Stjepana i Mirjane Štimac. Zatečene u strahu četnici su ih zaklali, potom bacili u kuću bombu, a potom je zapalili. Dio četnika istovremeno provalio je u kuću gdje stanuju Stjepanovi roditelji Jakob i Anđela Štimac. Jakob je sjedio na kauču dok je supruga Anđela ležala. Tako ih je zatekao sin Miško Štimac dan kasnije, kada je u Voćin došao sa hrvatskom vojskom. Otac je bio zaklan s izrezanim križem na vratu, a majka ubijena. Ubojica Obrad Simić sam se hvalio tim zlodjelom. Ovdje su bili prepoznati četnici Dušan Dobrić, Ivan Malkoć i Zoran Jorgić (zvani Kuki). Nepokretnu Maru Ivanković su zaklali i odrezali joj glavu, sjekirom za rezanje mesa u svom krevetu usmrćena je Paulina Dorić… I tako je život okončalo svih 48 nedužnih hrvatskih civila.

Dječak – svjedok

Vrlo detaljno o ovom krvoproliću, u više navrata nam je ispričao Danijel Medić, poznatiji kao “dječak koji je preživio krvavi Voćin”:

“Imao sam šest godina. Sakrili smo se u podrum i tada smo čuli da nam netko provaljuje u kuću, začuli smo galamu i pucnjeve. Nakon toga su nam zapalili kuću, pa smo začuli smo korake ispred podruma, a onda i naređenje da svi izađemo van. Odmah sam po glasu prepoznao Branka Olivera, kojeg sam kao dijete zvao ‘čika Brane’ i s čijom sam se djecom redovito igrao. Zbog svoje starosti, ali i slabe pokretljivosti, u ćošku podruma ostala je jedino moja prabaka koju četnici nisu ni primijetili. Izašli smo moj otac Branko, Marija Matanči, Stjepan Matanči, Franca Peršić, Stjepan Jurmanović i ja… Prvo što sam vidio na dvorištu bila je moja baka Jaga. Ležala je mrtva na dvorištu, prekrivena smrtonosnim ranama. Branko Oliver je bio glavni među tom paravojskom i bio je pripadnik ‘Voćinske čete’. Imao je civilnu odjeću i crni pištolj, tako ja pamtim. Tada me je mome ocu iščupao iz ruku i poveo izvan dvorišta. Zatim se okrenuo i ispucao mom ocu metak u glavu, a ja sam počeo bježati ulicom, prema centru Voćina”, prisjeća se Danijel i dodaje:

Sud je pustio ubojicu moga oca

“Kao 18-godišnjak sam pozvan na suđenje ubojici mog oca, Branku Oliveru. I tada je sve krenulo po zlu… Od prevrtljivih svjedoka iz Voćina kojima sam kao dijete pričao o onome što sam vidio, do Oliverovog odvjetnika koji je znao što radi i konstatacije da sam ‘zbog godina u kojima sam vidio zločin’ nevjerodostojan svjedok. Tako je hrvatski sud pustio na slobodu Branka Olivera, ubojicu kojem sam gledao u oči, čovjeka koji se družio s mojim ocem, oca djece s kojom sam se igrao. Čak sam poslan na psihijatrijsko vještačenje u Zagreb, gdje sam promatran sedam dana i gdje mi je odmah konstatiran PTSP. Vještaci su u neuropsihijatrijskom nalazu zaključili je da je moj iskaz u potpunosti vjerodostojan, bez obzira na protok godina, te da je sasvim normalno da sam jasno zapamtio samo centralni događaj, a to je osoba koja je počinila zlodjelo. Unatoč svemu, Branko Oliver kojeg sam vidio kako ubija po Voćinu je oslobođen i živi u Dardi”.

Iako je Danijela, koji je nakon pokolja tumarao ulicama Voćina, srpska vojska ubacila u autobus koji ga je odvezao u banjalučki logor u kojem je boravio mjesec dana, on ni danas nema status civilne žrtve…

Autor:Snježana Vučković
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.