Foto: Pedja Milosavljevic / CROPIX

VUČIĆ ODLUČIO PRIZNATI KOSOVO I OD PAPE TRAŽI IZLAZ NA JADRAN!

Autor: Mark Cigoj / 7dnevno

Već je svima osim biračima Vučićeve Srpske napredne stranke (SNS) jasno da će Srbija morati popustiti i naposljetku formalno-pravno priznati Kosovo. S obzirom na povijesni značaj Kosova u srpskoj narodnoj svijesti kao “srca Srbije”, srpski će narod teško ili nikako prihvatiti takav gubitak, a takav događaj poslužio bi i kao presedan u pogledu Vojvodine koja je Ustavom iz 1974. dobila državno-pravni položaj jednak ondašnjoj kosovskoj pokrajini, s bitnim naglaskom da, za razliku od Kosova, Vojvodina ima dosta dulju povijest autonomije.

Neovisno Kosovo je neupitno i srpskoj vlasti jedino preostaje pokušati sanirati štetu koliko je to moguće. Stoga posežu za prokušanim receptom – nastavkom i intenziviranjem novih-starih sukoba te oživljavanjem neprijateljstava kako bi se pažnja skrenula s gorućeg problema. Za tu i takvu ulogu nitko ne može bolje i uspješnije poslužiti od Hrvata, uvijek “ustaša” koji su samo u Jasenovcu pobili 700 tisuća Srba te u ostalim logorima desetke tisuća srpske djece, a sve su okončali Olujom, kad su protjerali više od pola milijuna Srba iz njihovih domova. Unatoč tomu što znanost, od forenzike do historiografije, ne podupire takve navode, štoviše, nedvosmisleno ih opovrgava, službeni Beograd vrši neviđenu emocionalnu manipulaciju izmišljanjem vijesti, skandala i senzacija koji se uvijek svode na to da su hrvatski Srbi progonjeni, na ovaj ili onaj način, jer su Srbi u Hrvatskoj. I zaista, tko se ne bi razjario na vijest da je njegov sunarodnjak šikaniran isključivo zbog narodnosti?

No, kad se “proganja”, “napada” i “linčuje” Srbe u zemlji u kojoj politički predstavnici istih tih “proganjanih”, “napadanih” i “linčovanih” Srba imaju zajamčena mjesta u zakonodavnom tijelu te čine dio vladajuće koalicije s brojnim visokim položajima pomoćnika i zamjenika ministara te državnih tajnika, i to u koaliciji s “ustaškom” strankom pod kojom je stvarana “ustaška” država nasuprot velikosrpskoj agresiji, onda moramo primijetiti da je riječ o svojevrsnoj logičkoj besmislici te se zapitati jesu li stvari zaista onakve kakvima se prikazuju?

Protusrpski incidenti

Hrvatska je javnost u vrlo kratkom razdoblju suočena s nizom “protusrpskih incidenata” koji su bili udarna vijest u svim dnevnicima i na naslovnicama svih tiskovina. Počelo je s fizičkim obračunima na Braču, zatim u Uzdolju i Đevrskama, što je medijski oslikano kao da je pripadnik nacionalne manjine napadnut jer je gledao nogometnu utakmicu nehrvatske nacionalne nogometne lige, ali se prešutjelo da su “žrtve” poznate po četnikovanju te slavljenju paradržavice koja je poražena u pobjedničkom i oslobodilačkom ratu. No, hrvatski su se branitelji, ma koliko to čudno zvučalo, borili i za to da netko može (verbalno) četnikovati, jer su se borili za slobodu govora i pluralizam mišljenja (i političkih stranaka). Zato je pravo pitanje tko je domaćim primitivcima, zapravo korisnim budalama, usadio ideju te uopće dao podatke kad će, tko i gdje gledati utakmicu “Zvezde” te u tom povodu imati četnički dernek?

Uslijedio je slučaj “Škalamera” u Rijeci, odnosno u Viškovu, a svodi se na to da se povratnik iz Srbije, Dobrivoje Arsić, bivši oficir JNA, doslovno porječkao s Matkom Škalamerom oko parkirnog mjesta, no u “srpskoj” verziji priče Škalamera je nasrnuo na Arsića jer je ovaj Srbin. Od navodnog napada na Arsića do podnošenja kaznene prijave prošlo je 48 sati. U tih 48 sati Dobrivoje Arsić otišao je do Gorana Petrovića, generalnog konzula Republike Srbije u Rijeci, inače bivšeg direktora BIA-e, srpske obavještajne službe, a kaznenu prijavu, da stvar bude sumnjivija, podnijelo je Srpsko narodno vijeće (SNV). Slučaj je medijski popratio Novi list, predstavivši prijepor oko parkirnog mjesta kao međunarodni incident i etnički motiviran sukob, nakon čega je riječko Državno odvjetništvo postupilo po kaznenoj prijavi te je sudac Dušan Tišma odredio najtežu mjeru oduzimanja slobode – istražni zatvor – na temelju jednog jedinog svjedočanstva “pretučenog” čovjeka bez fizičkih posljedica.

Ako su ovi slučajevi odjeknuli tako kako su odjeknuli u hrvatskim medijima, može se samo zamišljati kako su predstavljeni srpskoj javnosti. U to smo se imali prilike uvjeriti nakon novoga incidenta, kad je jedanaest pripadnika Vojske Srbije pokušalo ući u Hrvatsku kako bi sudjelovali na obilježavanju jasenovačkih mučenika u manastiru Svetog Jovana Krstitelja u Jasenovcu. Poslati pripadnike vojske u vojnim odorama u drugu zemlju, bez najave i dopuštenja – te onda naricati da ih se nije pustilo jer se “Hrvati ne žele prisjećati svoje prošlosti i onoga što se događalo u Drugome svjetskom ratu”, kako je rekao Aleksandar Vučić – to je neviđeno, ali je usprkos tomu završilo na naslovnicama svih srpskih medija u klasičnoj zamjeni teza kako “ustaše” ne dopuštaju Srbima da odaju počast žrtvama fašističkog logora Jasenovac, što, naravno, potvrđuje da je RH sljednica i nasljednica NDH.

Suradnja, uvjetno rečeno, hrvatskih te srpskih medija je bjelodana – u Hrvatskoj, primjerice, svađa oko parkirališta postane međunarodni skandal te se prikazuje kao napad na nacionalnu manjinu, da bi u Srbiji potom taj skandal poprimio epske razmjere.

Desant na Bajakovo 

Dva dana nakon srpskoga “desanta na Bajakovo” stižu nove uvrede i prijetnje čelniku SDSS-a Miloradu Pupovcu, osvanule na ulazu u njegovo rodno selo Donje Ceranje u zadarskom zaleđu. Preko ploče s imenom sela ispisan je grafit “Ubi Srbina” s krilatim U, a u blizini je zalijepljen uvredljiv plakat na kojem stoji Pupovčeva fotografija i tekst u kojem se saborskog zastupnika SDSS-a proziva za teror i naziva velikosrpskim luđakom.

Treba podsjetiti i na slučaj kad je na Milorada Pupovca u Zagrebu bačena kriška limuna, što je u hrvatskim i srpskim medijima popraćeno i predstavljeno, u najmanju ruku, kao atentat, a ispostavilo se da je riječ o ljubavnim razmiricama i ljubomornim muževima. 

Tri dana nakon “vandalizma” u Pupovčevu rodnom selu, novi incident dogodio se u Drvaru u BiH, 13. rujna 2019., na obljetnicu oslobođenja grada, dan kada je Drvar oslobodila 7. gardijska brigada HV-a, zbog čega su u lokalnom, županijskom HDZ-u i predložili obilježavanje ovog datuma. Odmah su se nakon toga pobunili u općinskim tijelima Drvara, a potporu im je dao Milorad Dodik koji je ustvrdio kako je HV u sjeverozapadnoj Bosni proveo ratni zločin etničkog čišćenja te je najavio kako je i osobno spreman otići u Drvar i fizički spriječiti obilježavanje datuma koji lokalni Srbi tretiraju kao početak okupacije.

Razmotri li se učestalost te intenzitet ovih “incidenata” u Hrvatskoj opaža se sličan, ako ne i istovjetan potpis, koji možemo pripisati vrlo suptilnom djelovanju srpske BIA-e, koja jest promijenila ime, ali koristi iste metode kao 1990. zloglasni KOS koji je širio propagandu o povratku NDH i ugroženosti “srpske nejači”, a zatim inscenirao slučaj Miroslava Mlinara i ubojstva srpskog pripadnika MUP-a Gorana Alavanje. Svi su ti izmišljeni slučajevi služili za pripremu agresije na Republiku Hrvatsku. Pridoda li se tomu događaji u Drvaru, zatim pokušaj ulaska srpskih vojnika u RH, koji su se prema planu što su ga naše službe spriječile, trebali nenajavljeni u uniformama postrojiti na teritoriju RH, što bi Vučić, nakon što bi svi njegovi mediji to objavili, prikazao kao svoju veliku pobjedu protiv Hrvatske, “novokomponovanog” glavnog srpskog neprijatelja. Na temelju svih tih operacija koje provodi BIA, teško je zanijekati postojanje određenog i pomno razrađenog plana da se Republiku Hrvatsku prikaže kao “remetilački faktor” na “ovim prostorima” kako je rekao Milorad Pupovac, istodobno usporedivši RH s NDH.

“Povlačenje” priznanja

Istovremeno, u Srbiji se vodi tragikomično medijsko ispiranje mozga o tome koje su države “povukle” priznanje Kosova. Svakog dana srpski medijski konzumenti saznaju da Njemačka “planira” povući priznanje, odnedavno i Češka, pa se i Amerikanci nećkaju… Srpski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić prije godinu dana slavodobitno je izjavio da je priznanje kosovske neovisnosti povuklo ukupno 11 država: Grenada, Komori, Dominika, Surinam, Liberija, Sveti Toma i Princip, Gvineja Bisao, Burundi, Papua Nova Gvineja, Lesoto te Solomonski Otoci.

U tom kontekstu valja sagledati i Vučićev posjet Vatikanu koji je uslijedio nakon cijelog ovog ocrnjivanja RH. Prema Vojislavu Šešelju, Sveta Stolica najveći je neprijatelj srpskoga naroda, pa kad njegov šegrt, potrčko i politički posinak Aleksandar Vučić odlazi moliti Papu da ne priznaje Kosovo, to poprima jednu groteskno-ironičnu razinu. No, doznajemo kako je Vučić zapravo Papi rekao da će Srbija priznati Kosovo ako dobiju izlaz na more, na koridoru između Crne Gore i Albanije, te ga je zamolio da Vatikan lobira za ostvarenje te njegove ideje.

Sintagma o Republici Hrvatskoj kao remetilačkom faktoru služi Aleksandru Vučiću isključivo za potrebe srpske unutarnje politike. Iz svega se može zaključiti da se on već odrekao Kosova, čije je formalno priznanje od Srbije samo pitanje vremena. Zato ovako grozničavo i pokušava što prije u očima stanovnika Srbije, a zatim EU-a i ostataka međunarodne javnosti, Hrvatsku prikazati glavnim neprijateljem i “remetilačkim faktorom u EU-u”. 

Koliko god to bilo neugodno za RH i izazovno za naš državni vrh i sve ostale institucije, na neki način je logičan očajnički pokušaj Aleksandra Vučića spašavanja svoje političke karijere pod etiketom “najvećeg Srbina u historiji“. Naravno, na štetu svojih susjeda, ali u konačnici i svih građana Srbije, a što je već viđeno u nedavnoj povijesti. S obzirom na to da je Kosovo “srce Srbije”, malo bi koja politička opcija u Srbiji preživjela takav veleizdajnički čin, a pogotovo sam Vučić, koji je svoju političku poziciju izgradio upravo na kosovskom mitu. 

Autor:Mark Cigoj / 7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.