Foto: Srecko Niketic / CROPIX

TISAK U DOBA PANDEMIJE Koronavirus će ubiti i zadnje neovisne medije u Hrvatskoj

Autor: dr. sc. Sanja Vujačić/ 7dnevno

Sva ljudska nesreća dolazi od jedne te iste stvari, a to je da čovjek ne zna kako ostati na miru u nekoj sobi, rekao je francuski matematičar, fizičar i filozof iz XVII. stoljeća, Blaise Pascal. Kako ostati doma sa zadovoljstvom, pitanje je koje je aktualizirala aktualna epidemijska kriza. Rješenje? Informirati se i čitati.

Anksioznost koju je izazvao pogled na ekološko olakšanje izazvano nikad prije viđenim, gotovo potpunim prekidom ljudskih aktivnosti, potaknula je na čitanje autora koji nude ideološku alternativu postojećem globalizacijskom modelu. Rijetki su. Među njima je Slavoj Žižek. Prema njemu, pojednostavljeno, imamo izbor između dvije mogućnosti: ili svjetski komunizam ili zakon džungle. Kako svoju tezu bazira na marksizmu-lenjinizmu naših djedova i baka, odmah nam bude jasno da to realno i nije izbor. Jer nas iskustvo uči da je zakon džungle tu bio i s komunizmom.

Efektivno, mi trenutno prolazimo kroz veliki eksperiment (koronavirusna kriza). Krećemo se prema univerzalnoj državi i svjetskoj vladi – onoj koja će “spašavati” narode, političku moć prepustiti navodnim stručnjacima (tehničarima) i dovesti do trijumfa tržišnih zakonitosti unutar transhumanističke logike. Dakle, po tiranskoj i imperijalističkoj naravi režima prema kojem se krećemo prepoznat ćemo u njemu Žižekov svjetski komunizam i, u isto vrijeme, u antihumanističkoj logici – zakon džungle. Svjetski komunizam i zakon džungle nisu dvije, nego jedna te ista opcija: komunistički liberalizam koji već ima svoj razvojni laboratorij – suvremenu Kinu (Michel Onfray). Svjesno ili nesvjesno, iz tog je laboratorija pokrenut ovaj planetarni eksperiment u kojem upravo sudjelujemo.

Evidentno je da “čitanje” projekcija budućnosti ne smanjuje našu anksioznost. Što nam nudi opcija informiranja?

24.ožujka, Le Courrier des Balkans (Pošta s Balkana) upozorio je na prenapregnutost u situaciji koronavirusne krize ionako financijski labilnog hrvatskog tiska (prijevod na francuski teksta Nikole Radića).

Maštovita verzija Balkana

Pošta s Balkana portal je francuske neprofitne udruge (prema zakonu iz 1901.) koja pokriva vijesti iz jedne od maštovitijih verzija Balkana, među brojnima koje fabriciraju francuski balkanolozi. Tako se na tom websiteu isprepliću informacije iz bivših jugoslavenskih država s onima iz Albanije, Bugarske, Rumunjske, Grčke i Turske. Za redovito informiranje o zbivanjima u europskim članicama: Hrvatskoj, Sloveniji, Bugarskoj, Rumunjskoj i Grčkoj, treba konzultirati balkansko glasilo. Naprotiv, u europskim medijima, s iznimkom Grčke, za te se države i njihove državnike jednostavno ne čuje. Stoga balkanski portal funkcionira kao svojevrsna informacijska slijepa ulica. Kod izvornih Francuza slab je interes za poštu pristiglu s dalekog i brdovitog Balkana. Tako balkanska pošta uglavnom stiže samo do  Balkanaca  frankofona. Kao bumerang, vraća se na izvorište.

Stoga bi se reklo da je grupni prijenos vijesti iz fiktivne balkanske regije (jer je bez regionalne povijesne memorije i zajedničkog projekta), u koju su Francuzi još jedanput smjestili različite i često međusobno suprotstavljene državice, samo jedan od neuspjelih pokušaja izrade perpetuum mobile – stroja koji se može beskonačno dugo kretati ne trošeći energiju i pritom još obavljati koristan mehanički rad. I to iako je, još u XVIII., prosvjetiteljskom stoljeću, francuska Akademija znanosti proglasila problem izrade takvog stroja nerješivim, ali nije mogla spriječiti daljnje pokušaje njegove izrade.

Istodobno, treba priznati da ono što Hrvatsku povezuje s navedenim balkanskim državama jest slijepa ulica gospodarske neuspješnosti. Zato je balkanskim političkim elitama njezin komunikacijski pandan – informacijska slijepa ulica – najpoželjniji model komuniciranja. Na taj način analize uzroka neučinkovitosti njihovih gospodarskih politika ostaju na fiktivnom Balkanu, a oni u Europskoj uniji dobivaju priliku graditi uspješne političke karijere. Zahtijevaju ravnopravnu zastupljenost u tijelima EU-a jer nose ista odijela i imaju iste frizure kao i zastupnici iz uspješnih država. Ne propuštaju selfieje s pripadnicima hrvatske “legije stranaca”: trofejnim sportašima i znanstvenicima koji isti uspjeh nisu mogli postići životom i radom u domovini. U isto vrijeme, izbjegavaju se fotografirati s onih 250 tisuća Hrvata koje iz domovine nisu potjerali ni Srbi ni horde bjelosvjetskih migranata, nego pogubne hrvatske gospodarske i demografske politike.

Suprotstavljene državice

Danas, s predstavnicima bugarske i hrvatske političke elite u najvišim instancama Europske unije, realno je očekivati da se tradicionalna europska komunikacijska kakofonija transformira prema balkanskom receptu. Naime, Amerikanci su u EU-u okupili različite i često međusobno suprotstavljene državice. Riječ je o sporoj i neučinkovitoj supranacionalnoj tvorevini, kritiziranoj na svim nacionalnim razinama, osim u “balkanskim državicama”. Stoga bi u borbi za preživljavanje eurokratima najlakše bilo balkanski pokušaj izrade informacijskog perpetuum mobile transformirati u europski.

Tako bi, i u eurokratskoj informacijskoj slijepoj ulici, ostale “visjeti” vijesti poput one o briselskom nalogu da Hrvatska vrati odobrene joj 3 milijarde kuna poticaja za ekološku poljoprivredu – sredstva za koja europska kontrola tvrdi da su nenamjenski utrošena. Informaciju je objavio Index, na način da ju je preuzeo s HINA-e, a HINA od Večernjeg lista (!?). Potom se javila moćna udruga (posjeduje više od 10.000 ha), znakovitog imena Pupoljak kako bi Index upozorila da sloboda govora ne podrazumijeva objavu neprovjerenih vijesti i neistina, a u tu kategoriju spada kontestirana informacija. Proizlazi da hrvatska državna izvještajna agencija prenosi neprovjerene vijesti te da član predsjedništva Hrvatske poljoprivredne komore, Antun Vrakić, neopravdano upozorava na “pogrešan smjer domaće agrarne politike koju vode interesne skupine”, među kojima se očito nalazi i Pupoljak – s obzirom na to da se osjetio prozvanim odgovoriti. Evidentan povod za objavu sporne informacije bilo je neslaganje gospodina Vrakića s idejom solidarnog povrata 3 milijarde kuna te upućivanje protivnicima prikrivene prijetnje koja je sadržana u njegovu predviđanju da će se Hrvatska trebati, nakon ratnih, suočiti i s “koronaprofiterima” (koji bi, dakle, mogli biti denuncirani).

Odmah je uslijedila HINA-ina objava druge neprovjerene istine u kojoj Ministarstvo poljoprivrede opovrgava prvu. Vjerodostojnost demantija Ministarstva poljoprivrede potvrdio je korisnik poticaja za koje se sumnja da su nenamjenski trošeni – udruga Pupoljak. Jasno je da su obje objave neprovjerene istine jer se u toj aferi ni državna agencija HINA ni slobodni hrvatski mediji, niti Ministarstvo poljoprivrede nisu obratili Bruxellesu koji je jedini kompetentan potvrditi ili opovrgnuti spornu informaciju. Kako bez informacijske slijepe ulice nema one gospodarske i pravosudne, vlasti i interesne skupine oko nje ne ulažu u istraživačko novinarstvo. Kao u svim drugim segmentima ekonomije, u Hrvatskoj se na potražnju za tim kvalitetnim vidom informiranja odgovara ponudom uvozničkog lobija na štetu domaće proizvodnje kvalitetnih sadržaja. Jer hrvatski javni i privatni sektori ne investiraju u intelektualni rad: poticanje istraživačkog novinarstva te kreiranje i istraživački rad domaćih neovisnih think tankova (transdisciplinarnih). Rezultat: Hrvatska je danas sasvim ovisna o uvozu svih inovativnih intelektualnih usluga, a hrvatski novinari i analitičari mnogo su slabije plaćeni od vozača kamiona u službi uvozničkog lobija.

Financijska stabilnost

U kontekstu ultraliberalnog financijskog kapitalizma, koji počiva na slobodnoj trgovini i njezinim zakonitostima, financijska stabilnost medija ne ovisi samo o njihovoj čitanosti nego i o materijalnom statusu čitatelja kojima se obraća, odnosno o njihovoj spremnosti da plate kvalitetne sadržaje i da ih, eventualno, sponzoriraju. Za razliku od situacije u razvijenim europskim zemljama, hrvatska čitalačka publika svih statusa još nije spremna izdvojiti ni nekoliko eura mjesečno za konzultiranje online izdanja hrvatskih novina; državne dotacije su nedostatne, a kod hrvatskih tajkuna nije izražena potreba za okupljanjem lijevo i desno orijentiranih intelektualaca, odnosno nisu spremni uložiti u intelektualni rad pa ga izvoziti kao što to čine zapadni magnati (među kojima ima i desničara i “crvenih”). Stoga će, u postkoronavirusnom periodu biti posebno teška borba za opstanak hrvatskih neovisnih novina (bez političke etikete), koje ionako teško dolaze do sponzora i potpora. U perspektivi predstojećih parlamentarnih izbora, nezamislivo je da bilo koja nova antisistemska opozicijska formacija uspješno izazove premijera Plenkovića bez investicije u vlastitu medijsku mašineriju. A raspoložive su samo nezavisne novine u nezavidnoj financijskoj situaciji.

Mainstream mediji mogli bi definitivno kao temeljnu stratešku smjernicu usvojiti “slobodnu trgovinu slobodom govora”. Dakle, primarno ne djelovati u službi istine, nego pružati uslugu platforme za permanentno cjenkanje između suprotstavljenih interesnih skupina. Zorni primjer te tehnike je evocirana afera nenamjenski utrošenih sredstava za ekološku poljoprivredu, u kojoj se sloboda govora našla u funkciji slobodne trgovine. Svi su sve i svašta slobodni govoriti, objaviti neprovjerene istine iz kojih će izrasti afere koje će, cjenkanjem između suprotstavljenih strana, završiti u informacijskoj slijepoj ulici, onako kako i sve sudske afere završavaju – u pravosudnoj slijepoj ulici. Što vodi direktno u komunistički liberalizam, prema kineskom modelu.

Stanje slobode tiska

U tom smislu, AFP je 27. travnja prenio poruku visoke povjerenice UN-a za ljudska prava Michelle Bachelet: “Slobodni mediji još su potrebni, štoviše, nikada nam nisu bili potrebniji nego tijekom ove pandemije, kada se ogroman broj ljudi našao izoliran, bojeći se za svoje zdravlje i život. Vjerodostojne, pouzdane informacije spasilački su pojas za sve nas”.

Isto tako, ugledna francuska organizacija Reporteres sans frontières (RSF) – Reporteri bez granica tvrdi da ulazimo u “odlučujuće desetljeće” za slobodu tiska, s obzirom na trenutnu zdravstvenu krizu koja pojačava ekonomske i političke poteškoće, kao i s obzirom na nedostatak povjerenja  od kojeg sektor pati. RSF je upravo objavio izdanje 2020. s rezultatima istraživanja stanja slobode tiska u 180 država u svijetu. “Epidemija je prilika da države s najnižim rejtingom u pogledu slobode tiska primijene ‘strategiju šoka’ o kojoj je govorila Naomi Klein. One koriste zabrinutost javnosti i njezin smanjeni mobilizacijski kapacitet za nametanje mjera koje nikako ne bi bile usvojene u neko normalno doba”, izjavio je za AFP Christophe Deloire, generalni tajnik RSF-a, misleći uglavnom na Kinu i Iran koji su “upogonili sustave za masovnu cenzuru”. Ili na Mađarsku, čiji je premijer uspio izglasati zakon o koronavirusu koji predviđa kazne do pet godina zatvora za širenje lažnih vijesti.

Epidemija ubrzava i ekonomsku krizu tiska: “U Liberiji su papirnate novine prestale izlaziti, dok je u Sjedinjenim Državama od početka krize posao izgubilo više od 30.000 ljudi koji rade u medijima”, objašnjava Christophe Deloire i pita se: “Što donosi obzor 2030. u pogledu slobode, pluralizma i pouzdanosti informacija?” Upozorava da se odgovor na to pitanje treba naći već danas.

U 2020., indeks slobode tiska globalno je porastao, ali on ne uzima u obzir konzekvencije koronavirusne krize. Istodobno, udio država u “kritičnoj situaciji” porastao je, u odnosu na 2019., za 2%, pa je sada 13% država u “crvenoj” zoni.

Cyber-nasilje

Na dnu ljestvice, Sjeverna Koreja je na zadnjem, 180. mjestu zamijenila Turkmenistan, dok je Eritreja i dalje najgori predstavnik afričkog kontinenta. Vodeći trio čine Norveška (prva četvrti put zaredom), Finska i Danska, ali se i one suočavaju s porastom cyber-nasilja. Francuska je pala na 34. mjesto zbog cyber-nasilja, ali i zbog toga što su, tijekom demonstracija, njezini novinari sasvim očito bili meta policijske represije, a oni među njima koji su pokrivali događaje koji podliježu vojnoj tajni pozivani su više puta na obavijesni razgovor. U Sjedinjenim Državama (45. mjesto) i 107. Brazilu, dva demokratski izabrana šefa države, Donald Trump i Jair Bolsonaro, nastavljaju ocrnjivati tisak i poticati mržnju prema novinarima – napominje RSF.

Od “balkanskih” država koje objedinjuje portal Pošta s Balkana, kao i obično, najbolja je učenica 32. Slovenija, BiH je na 58. mjestu, a odmah iza nje, na 59. mjestu, nalazi se Hrvatska. Srbija je 93. Najlošije učenice su 154. Turska, 111. Bugarska i 105. Crna Gora.

Komentar za Hrvatsku Reportera bez granica je sljedeći: “U državi u kojoj je vrijeđati Republiku, njezin amblem, nacionalnu himnu ili zastavu kažnjiva radnja koja se sankcionira s tri godine zatvora najčešće žrtve uznemiravanja su oni novinari koji istražuju korupciju, organizirani kriminal i ratne zločine. Uz to, uprava HRT-a i dalje progoni novinare koji se otvoreno žale na uvjete rada na javnoj televiziji te je čak podnijela i prijavu protiv HND-a. Fizički napadi, prijetnje i cyber-nasilje nad novinarima i dalje su glavni problem u Hrvatskoj – što i dalje ne izaziva bilo kakvu reakciju vlasti”.

Plenković: ‘Na sastanku s glavnim urednicima nije bilo govora o subvencijama medijima niti će ih biti”

 

Autor:dr. sc. Sanja Vujačić/ 7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.