en.wikipedia.org

Tko je kriv za nove šamare iz Bruxellesa, eurozastupnici ili Vlada?

Autor: Marcel Holjevac

U sporu Hrvatske i Slovenije, sporu koji zapravo ne postoji jer u naravi granica nikad nije bila sporna, niti to da granica ide sredinom zaljeva, Europska komisija očito drži stranu – Slovensku. Ne od jučer, nego od prije našeg ulaska u EU. Je li granica s “deželom” bila stvarni razlog dugogodišnje blokade ulaska Hrvatske u EU? Malo vjerojatno, prije će biti da je iza toga stajala želja da se u EU zajedno primi “ceo region”, od Vardrara do Mure ako ne baš do Triglava, ali svakako da je i pristajanje na arbitražu sa Slovenijom bilo jedan od uvjeta za pristupanje EU, bar kao privaga. Slovenci su lukavo zaigrali na kartu zajedničkog interesa s Njemačkom da se uspori prijem Hrvatske. Vlada Jadranke Kosor pregrizla je kiselu jabuku i ne može se reći da je pogriješila, unatoč svemu – jer alternativa je bila “Jugoslavija 3 – zapadnobalkanija” čije je formiranje i službeno započelo na summitu u Trstu ljetos.

No, obzirom na nikakav ugled i utjecaj Hrvatske u EU, od ulaska na kraju nismo imali puno koristi. Vazalni odnos prema Beogradu zamijenjen je vazalnim odnosom prema Bruxellesu i Washingtonu, iako neke od nas manje državice, poput Slovenije uostalom, nemaju taj problem već su se izborile za određenu razinu vlastite samostalnosti unutar EU. Treba li to čuditi, Slovenija se izborila za sebe i u Jugoslaviji u većoj mjeri nego Hrvatska! Stvar je to mentaliteta i nedostatka nacionalne kohezije i solidarnosti u Hrvata, to se kod nas zove “nacionalizam” i smatra se nečim negativnim.

Posljedice su očite: “Šaljivdžija” Juncker je rekao kako “ne želi vidjeti incidente između dviju država”, misleći pritom na Sloveniju i Hrvatsku, dokazavši time da štipanje Plenkovića za stražnjicu nije bilo slučajno, već da Hrvatsku smatra lakom ženom, prostitutkom. Zna se koga se štipa za stražnjicu, pobogu. I dodao kako nitko ne može negirati da arbitražna presuda postoji te da je obvezujuća, ublaživši to malo rekavši novinarima i “znate razloge koji su doveli do toga da je Hrvatska odlučila ne implementirati” tu presudu.

Dakle, možda smo malo varali, možda je naše europsko palamuđenje o pravnoj državi zapravo farsa jer se i prava i pravde držimo samo kad i koliko nam to odgovara, možda zapravo važi zakon jačeg što se najbolje vidjelo kad je Njemačka jednostrano i samovoljno suspendirala Dublinski protokol – a onda zemljama koje to nisu tražile niti željele odlučila poslati višak “znanstvenika i inženjera” koje ne može sama zbrinuti na socijali da ih zbrinu o trošku svojih poreznih obveznika. Možda je Slovenija malo varala, ali, kažu vrli europejci, nema to veze, presuda je tu, makar i očito prevarantska. Iako je jasno da je još prije ulaska Hrvatske u EU odlučeno da Sloveniji treba pripasti izlaz na otvoreno more kako bi Hrvatska ostala bez mogućnosti političkog pritiska na Sloveniju – ali i kontrole što stiže u luku Koper – Hrvatska je morala pristati na arbitražu kako bi sve izgledalo legitimno.

Je li to hrvatska politika mogla spriječiti? Teško je jednoznačno odgovoriti, no zna se da je Sloveniji jako bilo stalo do spoja s otvorenim morem i da je njihova vanjska politika fokusirana na to još od Tuđmana. Hrvatska vanjska politika je pak fokusirana na slanje trupa na rusku granicu, kako bi se umilila Europi, koja je ne doživljava – ili je u najboljem slučaju doživljava kao služavku. Danas je, primjerice, javljeno kako su viđeni “ljudskopravaši” (novogovorni izraz za pravovjerne) u europarlamentu, od kojih je jedan, Frank Engel, kao i Plenković član EPP-a, Europske pučke stranke, svrstali Hrvatsku uz Mađarsku i Poljsku u “Bolesne demokracije”, tj. one u kojima narod većinski, “populistički” odlučuje o nekim stvarima mimo odluka “zdravih snaga društva”, kako sebe danas zovu “prosvijećene” elite, a nekad su sebe tako zvali djelatnici komunističke tajne policije.

Tko je odgovoran za takav razvoj situacije? Europarlamentarci? Tuđman? Vlada?

Tuđman je davno još razmišljao o tome da ponudi Sloveniji izlaz na otvoreno more u zamjenu za kopneni koridor do Austrije, što njima nije padalo na pamet. Najveću je štetu napravio Ivica Račan, koji je bez ikakvih čvrstih jamstava druge strane za bilo što išao nuditi dvije trećine zaljeva Sloveniji – nešto što se u politici inače ne radi niti u ludilu! Naravno, to su oni tada postavili kao zahtjev od kojeg nikad nisu odustali.

Europarlamentarci? Oni su najbliži centrima moći u Bruxellesu, bar fizički. I valja priznati, oni djeluju u interesu Hrvatske, većina njih, većinu vremena. U krajem  prošle godine provedenoj studiji VoteWatcha najutjecajnija eurozastupnica iz Hrvatske je Dubravka Šuica iz HDZ-a koja je potpredsjednica Odbora za vanjsku politiku. Na drugom mjestu po utjecaju je Ruža Tomašić, a slijede Ivan Jakovčić i Ivana Maletić.  SDP-ovci Picula i Biljana Borzan u Europskom parlamentu su najmanje utjecajni. Od navedenih, zapravo jedino Šuica ima kakav-takav utjecaj na zbivanja u vanjskoj politici.

Nije da europarlamentarci ne štite interese Hrvatske, no čini se da je njihov fokus većinom ipak na drugim stvarima, koje ne treba omalovažavati, no ipak nisu ključne kao spor sa Slovenijom. 2014., u europarlament je izabrano 11 Hrvata: jedan od njih, Plenković, se vratio odande i danas je – premijer. Ostali su, s HDZ-ove liste,  Ruža Tomašić, Marijana Petir, Dubravka Šuica, Ivana Maletić i Davor Ivo Stier. Sa SDP-ove liste ušlo ih je četvero, Tonino Picula, Neven Mimica, Biljana Borzna i Jozo Radoš. No umjesto Mimice je u Europarlament išao Jakovčić, a umjesto Holy, koja je kao 11. od navedenih izabrana na trećoj, Orahovoj listi, Davor Šrklec.

Plenkovića je zamijenio Ivica Tolić, branitelj, ratni veteran, jedan od rijetkih europarlamentaraca koji su pozdravili izbor Donalda Trumpa. No, on je započeo posao u manje bitnom Odboru za okoliš i zdravu hranu i kao zamjenski član u Odboru za ribarstvo i Odboru za transport i turizam. To jesu značajna područja za Hrvatsku, ali on nema utjecaja na zbivanja oko Slovenije. On je inače odlučan da se pitanje nestalih u ratu digne na europsku razinu i riješi prije prijema Srbije u EU, što je svakako pohvalno. Također je fokusiran na pitanje hrvatskih ratnih veterana te na njihovo “pozicioniranje na ono mjesto koje im zapravo i pripada”, kroz institucije EU.

Šuica i Borzan će pak ostati zapamćene po tome što su inzistirale da EU prodaje Nutelu i ostale proizvode jednake kvalitete na cijelom svom području, jer je praksa bila da se u siromašnijim zemljama prodaju jeftiniji i manje kvalitetni proizvodi. Šuica je inzistirala da ne smijemo biti “europska kanta za smeće”.  Osim što je na njenu inicijativu održana rasprava o ovoj temi na plenarnoj sjednici, organizirala je kušanje proizvoda za europarlamentarce pod nazivom “Okusite razliku”. Usto, Šuica se istakla inicijativama protiv diskriminacije osoba s invaliditetom. Marijana Petir je pak bila izrazito aktivna u pitanjima koja muče poljoprivrednike i izvlačenju novca europskih fondova, u čemu ju je bivši minsitar poljoprivrede Jakovina spretno sabotirao svojom nesposobnošću.

Da su u Eurparlamentu naši zastupnici možda i bolji domoljubi od onih koji sjede u parlamentu u Zagrebu pokazuje nedavno glasovanje o oduzimanju glasa Poljskoj, gdje su naši europarlamentarci iz HDZ-ovih redova htjeli glasati protiv rezolucije kojom se osuđuje poljska demokratski izabrana vlada jer nije pristala na manipulacije i neustavno imenovanje ustavnih sudaca, da bi na intervenciju Plenkovića i Zagreba na kraju ipak ostali – suzdržani, osim Marijane Petir i Ruže Tomašić. SDP-ovci su, jasno, bili za osudu Poljske “fašističke” vlade. Kako je jasno da će se i Hrvatska kad tad naći pod istim pritiskom kao i Poljska, što najavljuje spomenuta osuda “bolesne demokracije” u Plenkovićevoj lijevo – antifašističkoj Hrvatskoj koja očito nije dovoljno lijeva i dvoumi se oko prihvaćanja milijun-dva imigranata iz Somalije i Afganistana, jasno je i da je nacionalni interes da se glasa – protiv.  Šuica i Tomašić su se također založile za zabranu isticanja simbola komunizma i to na plenarnoj sjednici koju je sazvao – Ivan Jakovčić, na temu zabrane nacističkih i fašističkih simbola i slogana u čitavoj EU (prije svega ZDS, jasno, jer zna se što naše antifašiste najviše boli.)

A zastupnici nisu posve neaktivni niti oko Slovenije, Jakovčić kaže – ispravno – da ako nitko u EU ne razumije srž hrvatsko-slovenskog spora, to znači da Hrvatska nije svojim europskim partnerima dovoljno dobro objasnila svoje pozicije oko arbitraže. No, tko je to trebao objasniti ako ne on i kolege i prije svega – Plenković? Lobirati za svoje interese, pokazati malo kičme? Jakovčić je tu u pravu, ali istina je da su njegove izjave u zadnje vrijeme bile vrlo neutralne ili čak više nagnute na stranu argumenata Slovenije, a tako se ne radi posao za onog tko vas plaća!

Ali, možda uzroke neuspjeha najbolje oslikava odnos medija prema Ruži Tomašić, koju danas napadaju zbog izjave: “Kako ne bi došlo do daljnjih frustracija i, ne daj Bože, eskalacije nasilja među građanima, hrvatske vlasti moraju konačno početi braniti našu granicu u Savudrijskoj vali. Svima nam treba biti žao što su se naši susjedi odlučili na ovaj jednostrani i pomalo sirovi potez, ali nitko ih na to nije silio. Izabrali su na silu rješavati spor pa se sa silom moraju i suočiti”. Za medije je to “gaf godine” i poziv na rat!

No, bez obzira na sve to, ipak najveća odgovornost za razvoj situacije leži na Plenkoviću. Uradio je sve što mu je itko izvan Hrvatske ikad naredio – pomogao u antidemokratskom puču kojim je zbog Karamarka srušena Oreškovićeva vlada, gotovo zaratio s Rusijom na zahtjev SAD i EU, prevario ruske banke za milijardu eura, poslao na granice Rusije više vojnika nego europske velike sile, uveo im sankcije, udario po “populistima” u Hrvatskoj, osudio Poljake, ogradio se od Višegradske skupine i Mađara, provodio lijevo liberalne politike u celofanu “desnog centra” kao i Angela Merkel – i čime je od EU za sve to nagrađen?

Time da EU vrši pritisak na Hrvatsku da poštuje nepoštenu presudu, time što su SAD osudile šestoricu u Haagu i što je EU zabranika svaki spomen Praljka ili propitivanje presude, time što i dalje školujemo skupe inženjere i liječnike za Irce i Nijemce, time što i dalje kupujemo bofl u njemačkim trgovačkim lancima koji od EBRD-a dobivaju kredite po 1% za investicije u Hrvatskoj, a pomažemo im upropastiti domaće koje ta ista EBRD reketari s 10% kamata – jučer Todorića, sutra bilo koga tko pokuša pokrenuti kakav posao u Hrvatskoj koji bi zaprijetio bilo kakvim interesima njemačkih ili francuskih tvrtki. Situacija s Piranom je zapravo samo šlag na torti.

Autor: Marcel Holjevac
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.