Arhiva Zvonimira Šeparovića

Zvonimir Šeparović: Velik dio hrvatskih sabornika ne služi Bogu, ni narodu

Autor: Vladimir Trkmić

Na jednom zagrebačkom skupu susreo sam dr. Zvonimira Šeparovića, profesora emeritusa Sveučilišta u Zagrebu, člana Europske akademije znanosti i umjetnosti, člana Instituta za kulturnu diplomaciju u Berlinu, predsjednika Hrvatskog etičkog sudišta (HNES), utemeljitelja i počasnog predsjednika Hrvatskog žrtvoslovnog društva, počasnog predsjednika Svjetskog viktimološkog društva (WSV), ministra vanjskih poslova kada smo dobili priznanje Republike Hrvatske 1991. i 1992., ministra pravosuđa Vlade RH od 1999. do 1992. Bio je predsjednički kandidat, a hrvatski narod radije je izabrao Stipu Mesića. Podnio je tužbu za genocid protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) Međunarodnom sudu pravde u Haagu. Najnovije knjige dr. Zvonimira Šeparovića su Hrvatska tužba i Lustracija – rasvjetljavanje naslijeđa bivšeg totalitarnog sustava. Predstavio sam se i zamolio ga za intervju. Odmah je pristao. Pitao me za koje novine pišem. Rekao sam mu da pišem za tjednik 7Dnevno i portal Dnevno.hr. Odgovorio mi je: „Rado čitam vaše poticajne tekstove, koji bude i učvršćuju vjeru u čovjeku. Takvih tekstova nema u drugim novinama.“ Odgovorio sam mu: „I ja sam rado gledao i slušao Vas kada ste bili prisutni u raznim emisijama na televiziji. Vidi se iz Vaših nastupa da imate široku intelektualnu naobrazbu.“ Dao mi je svoju posjetnicu i dogovorili smo za mene osobno vrlo značajan intervju.

Profesore, recite mi nešto o sebi, svome djetinjstvu, školovanju, životnom putu.

Ja sam otočanin. Iz Blata na Korčuli. Rođen u Veloj Strani, stotinjak metara od crkve sv. Ivana, jedne od 25 crkava u mjestu i uokolo mjesta. Zvali su nas „Ivančevići“. Veći dio godine išao sam u školu bos. Bilo je to djetinjstvo u siromaštvu. Otac Franko bio je poštar. Umro je mlad. Sjećam se da me učio pisati prva slova. Bio je i uzgajivač pčela – pčelar. U kući je uvijek bilo meda i kozjeg mlijeka. Majka Elizabeta, zvali su je Betina, ostala je udovica s četvero djece, malom mirovinom i malo škrte zemlje. Rođena je Lipovac. Djed Petar Lipovac doselio se iz Boke Kotorske. Trgovao je vinom, kupio mnogo dobre zemlje i otvorio kavanu. Baka Lipovac, rođena Padovan, uvijek bi nama djeci nešto spremila za jesti, jer, bilo je gladi. Onda je došao strašan rat. Talijani uvode talijanski jezik u školu i terorizam nad narodom. Komunisti su krenuli u šumu. Stariji brat Duško odveden je na prijevaru iz Prigradice, gdje se kupao u moru, na mjesto zvano Paklenica i ondje je s još dvojicom živ bačen u duboku krašku jamu. Majka je jaukala, čupala kosu. Tri mjeseca kasnije brat Tomislav, mobiliziran iako još malodoban, biva smrtno ranjen od Nijemaca na Pelješcu. Dovode ga na Korčulu i krenuli su prema Brni da bi ga prebacili u Bari, gdje bi mu možda spasili život, ali, učinilo je veliko olujno jugo, brod nije došao, pa su ga prebacili u mjesnu školu u Blatu, koja je bila pretvorena u ambulantu, i ondje umire, u svom razredu, na rukama majke. Bio je to strašan prizor. Sestra Zorka živjela je u Dubrovniku. Tako smo majka i ja ostali sami na svijetu. Ostali smo zajedno cijeloga života. Preminula je u 93. Godini života, u Zagrebu. Pokopali smo je u groblju Svih svetih u Blatu. Posmrtne ostatke starijega brata prenijeli smo iz jame Paklenice i pokopali na istom groblju u Blatu. S nama je molio biskup dubrovački mons. Mate Uzinić. Tako je zaokružena ta tragična i dramatična priča iz moje mladosti.

Sjećam se da su mi na predavanju o viktimologiji u Japanu postavili pitanje: „Kako se postaje viktimolog?“ Odgovorio sam, nakon kraćeg kolebanja: „Kada izgubite svoje najbliže, i to u djetinjstvu, jedna mogućnost jest posvetiti se svojim i drugim žrtvama. To se zove iskustvo vlastite kože.“

Moje školovanje nije bilo lako. Otisnuo sam se s otoka u Dubrovnik, a zatim u Split, gdje sam maturirao, pa u Zagreb, gdje završavam Pravni fakultet. Kratko vrijeme provodim na sudu, a potom, na poziv svoga profesora Bogdana Zlatarića, dolazim na Sveučilište. Potaknuo ga je moj magistarski rad, a o čemu bih drugo pisao, „Žrtva krivičnog djela“. Slijede specijalizacije: Humboldtova stipendija u Freiburgu, Kӧlnu i Berlinu, zatim Fulbrightova stipendija u Warrensburgu, SAD. Dobio sam poziv da ostanem na Sveučilištu u Carbondaleu, ali, kako ostaviti majku samu u Zagrebu? Odlučio sam se vratiti u Domovinu. I nikad nisam požalio.

Zvjezdani trenutak moga života je moj posjet Svetom Ocu papi Ivanu Pavlu II. Primio me u privatnu audijenciju u trajanju od više od 40 minuta. Bilo je to u uskrsno vrijeme 1991. Došao sam tražiti pomoć za svoju ugroženu domovinu. Sveti Otac tada mi je rekao: „Kao što pojedinci imaju prava, imaju ih i narodi. Molit ću za dragi hrvatski narod!“ Sada se s njim pitam, kao u njegovoj pjesmi „Krist na žalu“ – zar si pozvao mene?“ Duboko me potresao taj divan susret sa Svetim Ocem, koji je snažno utjecao na moj život.

Profesore, Hrvati Vas vrlo dobro poznaju s početka stvaranja hrvatske države. Kako sada, s vremenske distance, gledate na stvaranje hrvatske države, na onaj prvotni zanos svih građana Hrvatske?

To su bili veliki dani, teški zbog srpsko-crnogorske agresije i veliki u pridobivanju svjetskih čimbenika da priznaju našu Hrvatsku. Gotovo je sve bilo protiv nas – imali smo okrutan rat, trećina teritorija bila je okupirana, velike sile, UN, nesvrstani, pravoslavne zemlje, svi su bili protiv nas. Krenuo sam u svijet tražiti međunarodno priznanje i obustavu agresije. Pozvao sam se na norme međunarodnog prava i dokaze da smo od 10. stoljeća imali državu kao jedan od najstarijih europskih naroda, koju smo u većoj ili manjoj mjeri zadržali do našega vremena. Držao sam da je teza o diplomaciji kao umijeću mogućeg pogrješna. Držao sam da je ispravno postupati tako da je diplomacija umijeće kojim se ostvaruje cilj.

Ovih dana čitamo (Ivica Miškulin, „Tuđman i počeci HDZ-a“, Vijenac, 26. travnja 2018.): „Tuđman je bio siguran i u podršku Zvonimira Šeparovića, s kojim su uspostavljeni kontakti. Ali, kako je Šeparović prenio jednom posredniku, on u principu nema ništa protiv Hrvatskog demokratskog zbora, čak štoviše da je spreman biti u najužem krugu, čak i predsjednik, ali da sada čeka 23. 2. 1989. godine kada će se odlučivati o tome hoće li postati rektor Sveučilišta u Zagrebu. Vidno razočaran Šeparovićevim činom, Tuđman je u dnevniku prezirno zapisao: ‘Naši ljudi’.“

Tuđman me ipak 1991. pozvao u Vladu demokratskog jedinstva da budem ministar vanjskih poslova, a kasnije, u posljednjoj godini svoga života, kada su u Haagu najavljivali da će biti podignuta optužnica protiv njega, pozvao me i ponudio mi Ministarstvo pravosuđa. Tada sam podnio tužbu protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) pred Međunarodnim sudom pravde, koju je Sud prihvatio i desetak godina kasnije presudio.

Spomenuli ste zanos koji je pratio međunarodno priznanje i prijam u Ujedinjene narode. Bio je to velik povijesni uspjeh. Naš kardinal Franjo Kuharić, pri obnovi crkve u Kutini, rekao mi je da je „Priznanje koje smo postigli bilo pravo čudo, jer nas nitko nije htio“.

Veliki snovi, zanos, pravo domoljublje kao da su splasnuli. Mnogi mi prilaze i kažu: „Nije to Hrvatska za koju smo molili, borili i bili spremni dati život“. Tko je kriv za takvo duhovno stanje kod mnogih u našemu narodu? Razne politike i nesposobni političari, ili netko treći?

Doista, mi jesmo u situaciji najdublje krize i veliko je pitanje što učiniti. Danas Hrvatsku vidim u velikim teškoćama. Zemlja je opljačkana, političke se elite ne brinu o javnom dobru, nego o vlastitom. Posljednjih godina zemlja je rasprodana, demografski uništena, u opasnom smo položaju zbog odlaska naših mladih. Dosegnuli smo dno. Moramo se prenuti da ne bude kasno jer imamo demokratsku međunarodno priznatu državu koja je sada u opasnosti, ali je nećemo izgubiti. Uzmite nekoliko najnovijih događaja. Poziv Vučiću da posjeti Zagreb koristio je samo njemu i njegovim četnicima i njegovu zastupniku u Hrvatskoj, Pupovcu. Predsjednik Sabora srlja u Beograd, koji je za njih samo prilika za izazov. Hrvatski stijeg gazile su noge četničkog vojvode usred Skupštine u kojoj su ’28. godine ubijeni braća Radić i hrvatsko predstavništvo izranjeno, ubijano. Plenković je proveo Istanbulsku konvenciju, koju sam ja u otvorenom pismu hrvatskom vodstvu nazvao običnim ideologijskim smećem, protunaravnom, protuustavnom, amoralnom, apsolutno neprihvatljivom. Plenković je s predsjednikom Akademije Zvonkom Kusićem, s Vijećem za suočavanjem s prošlošću postigao legalizaciju petokrake zvijezde i zabranu povijesnog pozdrava, hrvatskog pozdrava „Za dom spremni“. U Jasenovcu antife likuju jer se spominju samo žrtve NDH, a potpuno izostavlja, sada već dokazano – da je Jasenovac „radio“ i poslije ’45., sve do ’48. Bešćutna, hladna Vlada Ovršnim zakonom uništava građane. Iseljena hrvatska, druga polovica Hrvatskoga naroda, rasuta po svijetu, potpuno je zanemarena, podcjenjivana, bez šanse da se čuje njezin glas u Saboru (koji više nije Hrvatski državni sabor.) Sve su to pogrješne politike, ali i nesposobni političari. Tu je i svjetska elita, koja se bori za liberalne ideale zanemarujući tradiciju i dobro pojedinih naroda.

Tko je kriv? Prije svega neodgovorni, nesposobni, anacionalni političari, od kojih su glavne postavili oni izvana koji preziru Hrvatsku. Engleska i Francuska neće nam nikada oprostiti što smo se izmakli iz njihove umjetne tvorbe – Jugoslavije. Mržnju prema Hrvatskoj sam sam doživio u nekim od tih zemalja.

Profesore Zvonimire! Vi ste vrstan pravnik. Svojevremeno sam pisao o lustraciji kao pitanju broj jedan u Hrvatskoj. Vidim na internetu da je velik broj ljudi za pokretanje lustracije. Tko je može pokrenuti i ostvariti? Kako sve to pokrenuti? Tko to može odraditi i kako?

O lustraciji sam napisao knjigu kao o političkoj, pravnoj, društvenoj i etičkoj temi. Problem je u tome što je međunarodna zajednica, Vijeće Europe, a slijedom toga i Hrvatski sabor, osudilo zločine počinjene u totalitarnom komunističkom režimu. Još je Sveti Otac Ivan Pavao II. proglasio da su u XX. stoljeću postojala tri zla: fašizam, nacizam i komunizam. Dok se svijet s fašizmom i nacizmom „obračunao“, osudio ih, i u ratnom okršaju potpuno poništio kao vladajuće sustave u velikom dijelu Europe, dotle je komunizam ostao u velikoj mjeri zapostavljen, neosuđen. O njemu se nerado u postkomunističkim zemljama uopće govori. Njega se prešućuje i iskrivljuje. Hrvatska je donijela Deklaraciju o osudi zločina tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine, ali se u praksi nije dogodilo ništa. Lustracija nije provedena. Pokazalo se da nema političke volje da se to provede.

Ipak, našla se jedna snaga koja je odlučila etički optužiti i osuditi one koji su činili zločine u prošlom totalitarnom režimu. Osnovali smo Hrvatsko nacionalno etičko sudište (HNES) kako bismo etički osudili one koji to zaslužuju. Poslije polustoljetnog duhovnog pustošenja koji je komunizam proveo u Hrvatskoj uslijedila je u neoliberalističkom ozračju potpuna relativnost moralnih vrijednosti ili, kako je to rekao pok. Branimir Lukšić, član našeg suda: „Postmoralni čovjek ima interese, ali ne i ideale, a gubitkom ideala gube se i oni bitni porivi za stvaranje kulture i civilizacije. K tome, neraščišćena prošlost komunističke tiranije u Hrvatskoj sputava razvitak slobode, jer nema slobode bez istine. Ja vidim bitan doprinos Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta u suprotstavljanju moralnom nihilizmu koji je nazočan na svim područjima života u Hrvatskoj.“

Mi smo pred dvije tisuće ljudi, u velikoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu, u listopadu 2015. osudili Josipa Broza Tita i njegove sljedbenike, i o tome smo objavili knjigu. To su etičke osude, izražavanje javnih etičkih prosudaba u odnosu na ugrožavanje i izdaju nacionalnih interesa. Mi smo u HNES-u učinili svoje i još nismo završili svoj posao. Bilo bi bitno da europske dokumente i Saborsku deklaraciju protiv totalitarizma komunističkog poretka preuzmu službeni pravosudni organi.

Nedavno sam za intervju zamolio jednog visoko pozicioniranog saborskog zastupnika. Pristao je, pa odbio intervju, maillom u kojemu je pisalo da nije vrijeme za intervju, da će dati intervju kada procijeni je li vrijeme za davanje intervjua. Zar može, profesore, po Vašemu shvaćanju civilnog prava, stranačka stega biti jača od savjesti pojedinca? Mislim da je to apsurd i sramota za političare koji sebe drže demokršćanima.

Demokršćanstvo u Hrvatskoj nikada nije postalo dominantan politički pokret, nasuprot činjenici da se u Hrvatskoj više od 80% pučanstva očituje kršćanima. HDZ je očito napustio i ono malo demokršćanskih elemenata koliko ih je bilo u stranačkim dokumentima. Ostalo se samo na deklarativnosti. Zastupnici HDZ-a, gotovo svi, glasovali su protiv savjesti. Posebno je zapažen slučaj podpredsjednika Sabora prof. Reinera, koji je prije kratkog vremena u Zagrebačkoj prvostolnici dobio laskavo priznanje Velikog križa, kao dokazani vjernik. To ga nije omelo da podrži Istanbulsku konvenciju.

Već su stari Latini rekli: „Vox populi, vox dei“, Glas naroda, glas Božji. Čini mi se da naši saborski zastupnici ne služe ni Bogu ni narodu. Velik je dio Hrvata, u Zagrebu i Splitu, pokazao da je protiv Istanbulske konvencije, a saborski su zastupnici većinom glasovali za usvajanje konvencije. Tko je tu lud? Zastupaju li takvi zastupnici u Saboru narod ili sebe i svoju karijeru?

Zastupnici u Saboru izdali su svoj narod i sebe i svoju karijeru dajući glas za usvajanje Istanbulske konvencije. Tek što je prošla bura oko Istanbulske konvencije, sada se čuje da je počela pogubna primjena te konvencije. Naime, priprema se Zakon o obitelji, u kojemu roditelji imaju pravo da se njihovoj djeci osigura odgoj i obrazovanje u skladu s njihovim vjerskim i filozofskim uvjerenjima. Ali, sada se pokazuje koliko je pogrješna bila politika koaliranja HDZ-a s HNS-om. Naime, HNS ima stajalište, tipično liberalno, da je Hrvatska sekularna država i da se vjera uči u vjerskim zajednicama, a ne u školama. Oni drže da se pitanje obrazovanja ne može definirati obiteljskim zakonom, nego zakonima iz resora obrazovanja. HNS drži da se u školama isključivo uče sadržaji koji su znanstveno utemeljeni, metodički prilagođeni dobi i pluralistički prikazani. Kako su vjerska pitanja jedna od temeljnih načela demokršćana, oni ne bi smjeli prihvatiti ovakvu diverziju prema obitelji. Ako ovo HDZ prihvati, biti će to, kako je netko rekao, posljednji čavao u vlastiti lijes, jer su popustili HNS-u i neviđeno ponizili svoje birače.

Čini mi se da saborski zastupnici malo čitaju, nisu vizionari, ne znaju predvidjeti budućnost. Usvajanje Istanbulske konvencije nije samo zaštita žena od nasilja. Ona u sebi nosi rodnu ideologiju, koja će se nemilice provoditi u osobnim dokumentima i u svakodnevnom životu. Jesu li saborski zastupnici duhovno slijepi ili im je svejedno za što su glasovali? Očito su neki glasovali protiv svoje savjesti, po stranačkoj stezi. A takvo glasovanje protiv savjesti po svakom je moralu nevažeće.

Svijetom, dakle i državom, trebali bi upravljati ljudi jaka i razumna duha. U pitanju je vladanje čovjeka u odnosu na dobro i zlo. Etički karakter vladanja, prema Imanuelu Kantu, pretpostavlja autonomiju volje, jer samo uz autonomnu slobodnu volju etička obveza (imperativ) može imati bezuvjetan (kategorički) karakter. J. Bentham drži da osnovni etički imperativ jest najveća sreća najvećeg broja ljudi. Očekuje se da je razuman čovjek etičan i da ima savjest. U naših vlasti ponestalo je savjesti i etičnosti.

Profesore, kako gledate na djelovanje Katoličke crkve u nastajanju hrvatske države i danas u našemu društvu. Nije li Crkva kao narod Božji izolirana, potiskivana, da bi se moglo stvarati „novi svjetski poredak“, poredak bez Boga i Crkve. Mediji na mahove otkrivaju „skandale“ u Katoličkoj crkvi, a takvih ili sličnih skandala ima i u drugim crkvama i vjerama unutar hrvatskog narodnog korpusa. O njima se vješto šuti.

Ljudski je pogriješiti. I svećenici su ljudi. Crkva (više) ne skriva svoje pogrješke. Preveliko isticanje nekih rijetkih pojava kao velikih problema Crkve dio je sustavnog plana. Svijetom vladaju bezbožnici, zagovaraju novi svjetski poredak – bez Boga. Kršćanske obitelji dožiljavaju svakoga dana napade po cijelome svijetu. Ideologiju roda, dakle i Istambulske konvencije, promiče i provodi Svjetska zdravstvena organizacija, koja ovisi o Ujedinjenim narodima.

Ali, Hrvati prema Crkvi u novije vrijeme imaju i, makar suzdržane, prigovore. Rottenburško-Stuttgartska biskupija u prosincu 2017. zabranila je sve pobožnosti za generala Slobodana Praljka, koji je pred očima cijeloga svijeta izvršio mučenički čin upozorenja svijetu da je pravedan i ne želi u uze nepravednoga svijeta. Koruški biskup nedavno je cenzurirao komemoraciju ubijenih Hrvata na Bleiburgu. Papa Franjo, koji svojim odlukama često zbunjuje („Tko sam ja da osudim homoseksualce“) čeka već godinama zeleno svijetlo Srpske pravoslavne crkve kako bi se „pozabavio slučajem Stepinac“. „Oče dragi, Oče grješni, nije kardinal Stepinac ‘slučaj’, nego naš svetac uzoriti. Tako dr. Tomislav Djurasović, Hrvat iz Münchena, u pismu: „Dosta je okretanja i drugog obraza“, u kojem je zavapio: „Zatiru nam nacionalne osjećaje, ubijaju nam vjeru kršćansku, pritislo sa svih strana, ni disati se više ne može…“

Vi ste, Profesore, vjernik. „U nadi živimo, mičemo se i jesmo“, piše sveti Pavao. Tko može vraćati i vratiti nadu Hrvatima, koji su, čini mi se, obavijeni velom pesimizma i gledaju s dozom bijesa na stvaranje negativnog javnog mišljenja u Hrvatskoj?

Moramo se vratiti moralnim vrijednostima, redu i radu, krišćanskim vrijednostima. Lijepo je to rekla naša pjesnikinja Anka Petričević, sestra Marija, klarisa, hrvatska književnica… „Osvijestimo se, uzmimo kormilo povijesti u svoje ruke!“ Na jednom skupu Hrvatskog žrtvoslovnog društva zagrebački pomoćni biskup mons. Valentin Pozaić završio je svoje izlaganje pozivom: „Hrvatska treba novu Oluju i lustraciju“. Prije dvije godine utemeljili smo Hrvatsko nacionalno etičko sudište sa svrhom podizanja moralnih vrijednosti u hrvatskom društvu. U staroj su Ateni one koji se ne brinu o javnom interesu držali suvišnima. Mi želimo biti korisni u lijepoj našoj domovini, suverenoj, nezavisnoj demokratskoj državi Hrvatskoj, u kojoj, kako pjeva pjesnik, „Od stoljeća sedmog tu žive Hrvati!“ Živjet će u vijeke vjekova.

Autor: Vladimir Trkmić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.