Patrik Macek/PIXSELL

Hrvatski ulazak u matricu

Autor: dr.sc. Stjepan ŠTERC / 7Dnevno / 30. ožujka 2018.

U Hrvatsku se ponovo uvodi kontrolirani sustav u kojem se informacijama, uvjetovanjima, pritiscima i prijetnjama s nacionalnog političkog vrha, pokušava podčiniti političko promišljanje i potpuno amortizirati svako stranačko i ukupno postupanje sukladno hrvatskim interesima ili bolje reći, sukladno interesima svekolike hrvatske populacije

Hrvatsku suvremenu političku zbilju obilježavaju poigravanja s manje bitnim ili čak nebitnim političkim, svjetonazorskim i sličnim temama u funkciji amortizacije vladajućeg neuspjeha, inače vidljivog na sve strane oko nas, ali istodobno s velikim posljedičnim razarajućim rezultatima po vrijednosni sustav hrvatske populacije. Dok se sve oko nas lomi i Hrvatska demografski prazni i nestaje, osnovna je funkcija političkog, pak, djelovanja svedena na postupanja po unijskim naputcima (direktivama), pokazivanja poslušnosti i potvrđivanja pripadnosti, a potom u nacionalnom prostoru na usmjeravanje, kontrolu, stegu, puzanje, stranačko/partijsko pokoravanje i slično.

Nebitno je pritom stanje u zemlji, gospodarsko zaostajanje, upitnost mirovinskog i ostalih sustava (podsustava), pluralno mišljenje, demokratsko izjašnjavanje, većinsko razmišljanje i slično niti su bitna odlaženja, raslojavanja, ponižavanja, nametanja, gubljenja povjerenja, te gotovo planska poništavanja hrvatskog identiteta i jasno vidljiva kretanja prema entropiji u novo uspostavljenom europskom sustavu. Gubitak je energije nevjerojatan, a ukupnog optimizma i vjerovanja u budućnost nemjerljiv, međutim sve je to nebitno u odnosu na programirano širenje europskih kontrolnih mehanizama, provođenje direktiva, djelovanje u funkciji stabiliziranja nove europske političke kaste i posebno u odnosu na posljedice, potiskivanjem i razgradnjom nacionalnih interesa, hrvatskog identiteta i općenito stabiliziranja hrvatskog društva i prostora.

Novi oblici pokoravanja

Podsustav u odnosu na europski ne bi trebao niti postojati, a jedino bi mjerilo, valjda, trebala biti razina potiskivanja, pa i zabranjivanja nacionalnih interesa, mjerena podaništvom, udivljenošću i klanjanju prema europskim nametnutim dogovorima, koji izgledaju upućenima kao dogmatska i determinirana forma postupanja. Politička determinacija ili politički determinizam novog europskog oblika, sveden u formu (sustav) neupitne i nedodirljive dogme, uvodi Hrvatsku ponovo u kontrolirani sustav u kojem se informacijama, uvjetovanjima, pritiscima i prijetnjama s nacionalnog političkog vrha, pokušava podčiniti političko promišljanje i potpuno amortizirati svako stranačko i ukupno postupanje sukladno hrvatskim interesima ili bolje reći, sukladno interesima svekolike hrvatske populacije. Istoj toj Hrvatskoj koja je tek nedavno u najtežim ratnim uvjetima izašla iz prethodnog totalitarizma kojemu su dogmatizam i determinizam bili temelj političkog aktivizma.

Poluge novog oblika pokoravanja ili usmjeravanja u kontrolirani sustav su financijske zamke moćnih pozadinskih hrvatskih i korporacijskih europskih i svjetskih sustava i hrvatski globalni sljedbenici ideja dekadencije, koji ne vjeruju niti u vlastitu budućnost, a kamoli u budućnost Hrvatske. Zemlje u kojoj žive, djeluju i sebično prisvajaju uloge zaštitnika iste te ideje dekadencije, ne primjećujući istodobno oko sebe globalni determinizam i siromaštvo velike većine ljudi, posebno starijih.

Zato se malo prisjetimo teorijskog poimanja sustava i te kako primjenjivog na Hrvatsku i naš odnos prema europskom nadsustavu kojem se prilagođavamo usprkos isklinjavanju i poništavanju elemenata koji se u uređenom sustavu ne mogu „razložiti na komponente”. Razlaganje na komponente najvidljivije je u demografskoj destrukciji suvremene Hrvatske, jer se time gubi osnovni smisao i sadržaj sustava. Nema tu izgradnje sustava sukladno bogatstvu nacionalnih različitosti, već obrnuto – europski nadsustav propisuje sve, sve podčinjava i sve svodi na opće fraze otvorenosti, širine, slobodu kretanja, stabilizaciju i slične europske fraze i elemente kontrole slobodnog promišljanja. Upravo se ti dijelovi ne mogu „razložiti”, kako kaže elementarni pristup teoriji sustava.

Hrvatska u kontroliranoj matrici

Sustavom se smatra skup objekata (elementi sustava ili podsustavi) ujedinjenih vezama među njima, pri čemu objekti djeluju kao cjelina. Podsustavi se prema potrebi mogu razložiti na svoje komponente, a elementi ne mogu. Svaki je sustav podsustav nekoga nadsustava, koji se obično označuje njegovom okolinom, a s kojim razmjenjuje tvari, energiju ili informacije. Nasuprot klasičnoj analizi teorije sustava, sustavna analiza proučava sustav kao dio okruženja, a promjene koje se u njemu događaju tumači kao posljedicu prilagođivanja okruženju.

Determiniranje ili određivanje političkog sustava u Hrvatskoj prema zadanim europskim direktivama, utemeljenim prvenstveno prema političkom promišljanju (izmišljanju), polako i sigurno slaže Hrvatsku u kontroliranu matricu pravilno složenih brojeva u kojoj vlada horizontalni i vertikalni red. Zato je stabilnost mantra uspostave reda, a populizam primarni protivnik programiranog upravljanja matricom, u konkretnom slučaju Hrvatskom. Pokušaj determiniranja u društvu i politici negira ključnu ulogu ljudskog potencijala i osobnosti u svim djelatnostima i općenito u svakom društvu i prostoru, a svjesno zanemarivanje više uvjetovanih odnosa u istima potvrđuje plansko i ciljano usmjeravanje.

Direktive nisu u svojoj osnovi odrednice ili determinante, već smjernice u okviru kojih se mogu postavljati i nacionalni interesi, a stohastičnost odnosa u društvu i prostoru po elementarnoj logici njihove složenosti, mora biti temelj uređivanja odnosa. Međutim, revni hrvatski političari, zadivljeni europskim upitnim veličinama, nude i ono što te veličine ne traže, samo kako bi ostavili dojam i sliku svoje velike širine prema domaćim podanički usmjerenim stranačkim/partijskim sljedbenicima željnim statusa, pozicija i financijske sigurnosti. Rezultat toga je ubrzano usmjeravanje Hrvatske prema matrici i pod apsolutnu kontrolu slaganja reda, odnosno političkim rječnikom kazano poretka, pri kojem je ponajmanja briga šira populacija, jer je sve usmjereno prema formalno političkoj.

Matematički pojam matrica danas ima i veliko preneseno značenje, pogotovo primjenjivo na kontrolirani politički sustav ili determinirani obrazac političkog djelovanja i ponašanja, a naročito nakon pojave epskog filma Matrix. Zasnovan na univerzalnim idejama filmske i književne umjetnosti, religije, filozofije i povijesnih mitova, vraća nas na starogrčki smislenu misao, spoznaj samog sebe, Platonovu Alegoriju pećine, kršćansku doktrinu Trojstva i alegorijsku misao o životu, kao snu. Temeljne spoznaje filozofskih velikana prošlosti uvijek su vezane za ljudsku populaciju i njezinu najveću snagu, snagu promišljanja i spoznaje. Posebno to vrijedi za Platona u metafizičkom poimanju dva svijeta; svijeta ideja i svijeta formi ovisna o ljudskoj inteligenciji i osobnosti, a razlučivanje se može postići i razumjeti samo korištenjem razuma.

Napuštanje Platonove pećine…

Platonova spoznaja o formama (idejama) kao nepromjenjivim obrascima i njihovim percepcijama kao kopijama postavljenih formi, suvremena je matrica političkog djelovanja i poništavanja osobnosti, promišljanja i misaonih ljudskih i civilizacijskih vrijednosti koje su pokretale civilizacije. Međutim, ništa nismo naučili niti prihvatili, a još manje smo slijedili velike misli, pa nam se put u matricu čini kao stabilizacijska stvarnost. Zato je pojava Matrixa važna i bitna u razumijevanju objektivne stvarnosti, a pogotovo hrvatske, u kojoj nestaje najvrjedniji hrvatski potencijal takvim intenzitetom koji bi morao zabrinuti sve elemente u pravilnoj europskoj matrici i Hrvatskoj kao njezinom podsustavu.

Nevjerojatnim su odlukama i djelima veliki Zvonko Bušić i Slobodan Praljak napustili Platonovu pećinu i tamne mrlje programirane matrice i ostavili sjene i fikcije uređene stvarnosti, slobode, duhovne širine i Hrvatske. Za vječni idealizam, bez kojeg se cijeli sustav oko nas pretvara u zatvorenu matricu otpornu na bilo kakve promjene i pojedinačni glas razuma. Vrijeme prolazi, matrica je sve čvršća, osjećaji postaju sve programiraniji, politički se interes sve više sužuje na manji broj ljudi, a većinska je hrvatska populacija uokvirena i kontrolirana, kako bi rekli u Matrixu, strojevima. Političkim.

Film opisuje budućnost u kojoj je stvarnost koju doživljava većina ljudi zapravo simulirana stvarnost ili kibernetski prostor. Tu umjetnu stvarnost su stvorili svjesni strojevi da podčine ljude i iskoriste toplinu i elektricitet njihova tijela kao izvor energije. Nakon što to sazna, kompjutorski programer Neo biva uvučen u pobunu protiv strojeva u koju su uključeni drugi ljudi koji su se oslobodili ‘svijeta snova’ i vratili u realnost.

Snimljen prije 20 godina, film simulira stvarnost u kibernetskom prostoru kojeg danas možemo zamijeniti s političkim prostorom, a svjesne strojeve s programiranim političarima i pisaćim strojevima preko kojih se najamnim odnosom simulira stvarnost i usmjerava misao na javnoj sceni, bez obzira na intimna doživljavanja objektivne stvarnosti pojedinaca u sustavu. Entropija u sustavu preusmjerava energiju na opstanak i stabiliziranje političke vlasti koja se jedino može osloboditi u interesu svih „oslobađanjem iz svijeta snova i povratkom u realnost”.

Jedino djeca donose budućnost…

Nevjerojatna simbolika filma i suvremene stvarnosti, inače pretvorene u političku formu s jasno složenim i nedodirljivim elementima matrice, u kojoj se svaka pojedinačna ili kolektivna sumnja u nju, u suvremenoj Hrvatskoj pretvara kroz napade ideoloških branitelja za pisaćim strojevima u neki od totalitarnih pristupa i obrazaca. Gotovo bi cijelu sliku današnje Hrvatske kroz političko djelovanje mogli shvatiti kao zadanu matricu s kojom se upravlja nezavisno od njezinog glavnog sadržaja i procesa vezanih za ljudski potencijal. Pritom nam ostaje samo spoznaja iz Matrixa kako su Neo, Trinity i Morpheus shvatili istinu i način kako su iz iluzije svijeta, kojim upravljaju politički strojevi, otporom krenuli prema realnosti. Pogotovo to vrijedi za Morpheusa, legendarnog hakera za kojeg Vlada, naravno, tvrdi kako je zapravo terorist, slično kao što se danas tvrdi za Živi zid: “Stranke poput vaše ruše referendume u Francuskoj, Nizozemskoj, Grčkoj… E, ovdje nećete. I drugi put ćete dobiti manje glasova i manje mandata, ja vam to jamčim. To će biti jedna od ključnih zadaća moje vlade ”. Zato valja pobrojiti neko od osnovnih neupitnih elemenata matrice, a zapravo podčinjavanja nadsustavu:

Suočavanje s prošlošću ne rješavaj, jer doprinosi entropiji u društvu, te usmjeravanju i kontroliranju emocija.
Raspravljaj o svjetonazorskim temama, jer skrećeš pažnju s važnijih problema u matrici.
Rodno uvjetovanje nasilja nad ženama ne mijenjaj za sva nasilja nad ženama, i posebno nad djecom, jer podčinjavanje nadsustavu ima prednost nad ključnim problemima u matrici.
Koaliraj sa svakim bez obzira na svjetonazorske razlike, jer time stabiliziraš virtualnu stvarnost interesnih grupa.
Nebitna je izborna populacija jer sad njome upravljaš.
Kontroliraj matricu i ne dozvoli nikakvu osobnost, mišljenje i glasanje po savjesti i slična demokratska načela.
Friziranim uspostavljanjem percepcija stvarnosti izgrađuj formu vertikalnog i horizontalnog poretka kao u matrici.
Proglasi sve osobnosti i različitosti u odnosu na determinirani politički sustav, remetilačkim faktorom.
Posloži matricu isključivo sa sljedbenicima i interesnim grupama.
Pokaži rezolutnost u matrici, a poslušnost prema nadsustavu.
Ipak, razotkrivanje matrice, dolazak „izabranog” i borba za otkrivanje realnosti već traju, a Živi zid je postavljen. U ime hrvatske budućnosti, opstanka hrvatskog naroda i najvrjednijeg u svakom društvu – djece. Koja tu budućnost jedino i donose…

Autor: dr.sc. Stjepan ŠTERC / 7Dnevno / 30. ožujka 2018.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.