Marko Lukunic/PIXSELL

Hrvatska se više ne smije…

Autor: Stjepan Šterc

Zašto uopće postoji Vlada Republike Hrvatske, zašto postoji državni proračun, koji su zadaci, ciljevi, pristupi, metode, modeli…? Pokrenite se, gospodo, konačno! Nije još uvijek kasno za ključne, strateške mjere spašavanja hrvatskog stanovništva. Zato i jeste tamo. Poslušajte i glas Predsjednice!

Koliko smo se puta zapitali, kojim to smjerom i putem Hrvatska ide, gdje će taj put završiti, koliko će nas na tom putu nestati, hoće li se itko s njega vratiti, što nam sve obrazovne, porezne i slične reforme trebaju kad se putem gubi mladost, za koga je to uopće Hrvatska stvarana, znamo li sami tražiti puteve ili nam to uvijek trebaju usmjeravanjem pokazivati drugi… i u konačnici, zašto nas uvijek vode oni koji si nikad takva pitanja ne postavljaju? Kojima osjećaj izgubljenosti i buduće neizvjesnosti nije poznat, niti su ga ikad osjetili u vlastitom okruženju i kojima je u društvenoj i političkoj sebičnosti, zapravo, potpuno svejedno što se događa u svijetu izvan njihovog.

Zato niti ne mogu razumjeti slabosti, nemoć, izgubljenost, starost, odlazak i puno još toga onih na drugoj strani hrvatske krute stvarnosti kojima je to svakodnevnica, način života i vječna borba na teškom putu prema osmijehu. Jednostavno ne mogu, jer su njihov svijet sigurnost, stabilnost, političko nasljeđe, diplomacija, upravljanje, pozicioniranje, plaćeno obrazovanje i slične nedostupnosti ostaloj hrvatskoj populaciji koja svoj osmijeh traži u vlastitoj nesigurnosti, odlasku iz Hrvatske i u malim stvarima u svakom novom danu.

Stvarna prava hrvatskog puka

Nije problem u toj razlikovnosti, nije problem niti u traženju osmijeha, niti u težini novog jutra, nije problem niti u nerazumijevanju druge obale iste rijeke, ništa od toga ili sličnog nije problem jer su izazovi pred hrvatskom prevladavajućom populacijom uvijek bili veliki, već je problem što Hrvatskom upravljaju uvijek isti nasljednici, u osnovi neiskreni prema zemlji koju su im obranili, donijeli i predali na upravljanje drugi. Tko su ti drugi? To su oni s druge strane rijeke koji se za osmijeh moraju boriti i koji su s osmijehom odlazili kako bi Hrvatskom mogli vladati nasljednici u ime svojih i koji jednostavnije slijede put u ime drugih. Hrvatska naših dana, promatrana s druge strane iste rijeke, bez osmijeha i razumijevanja za otišle, blokirane, ovršene, frankirane, faktorirane, oboljele, nezaposlene, zaboravljene… Zato, jer narušavaju svakodnevni sklad i nasljednu lakoću upravljanja Hrvatskom. Koliko će stanovnika u konačnici u njoj ostati, gotovo je nevažno pitanje.

Pritom je manje važno i što piše u Ustavu Republike Hrvatske o stvarnim pravima hrvatskog puka, te kakva bi uloga trebala biti Vlade u zaštiti vlastitog stanovništva od raznih sustava, koji u pravilu dolaze izvana s osnovnom željom uzimanja, preuzimanja, naplaćivanja, zarađivanja i ponižavanja hrvatske populacije. Prisjetimo se samo na kratko. Zašto uopće postoji Vlada Republike Hrvatske, zašto postoji državni proračun, koji su zadaci, ciljevi, pristupi, metode, modeli…? Pokrenite se, gospodo, konačno! Nije još uvijek kasno za ključne, strateške mjere spašavanja hrvatskog stanovništva. Zato i jeste tamo. Poslušajte i glas Predsjednice! Ili mislite, kako ona nije u pravu ili kako nema pravo stati na stranu svojih stanovnika na drugoj strani obale koji mole razumijevanje i postupanje izvršnog sustava kojemu je to i nominalni ustavni zadatak?

„Ovršni zakon, pokazala je to i današnja rasprava, duboko je nepravedan i neodrživ. Njime su ovršenici stavljeni u, najblaže rečeno, neravnopravan položaj u odnosu na vjerovnike. Držim kako su nužno potrebne izmjene Ovršnog zakona ili priprema potpuno novog, koji bi vratio dostojanstvo ovršeniku, omogućio ravnopravnost stranaka u ovršnom postupku i, u konačnici, zaštitio egzistenciju naših najsiromašnijih građana i vratio povjerenje hrvatskih građana u pravosuđe i pravni sustav.

Strateške odluke samo za odabrane

Hrvatska ima 330 tisuća blokiranih, njihov dug veći je od 42 milijarde kuna; imamo nepravedan i diskriminatorni Ovršni zakon, neučinkovit Zakon o stečaju potrošača. Vrijeme je za temeljite i suštinske mjere za rješavanje pitanja prezaduženosti građana. Svako odugovlačenje s pripremom tih mjera, bila bi teška i nepopravljiva greška. Stavimo ideologiju sa strane, počnimo se baviti stvarnim problemima.” (Predsjednica RH, 19. lipnja 2017., Okrugli stol „Živjeti u Hrvatskoj i biti blokiran“).

Živjeti u zemlji u kojoj nisu svi jednaki, u kojoj se strateške odluke donose samo za izabrane, u kojoj svi dugovi nisu isti, u kojoj je nestanak populacije usputno pitanje i u kojoj je oko 330.000 blokiranih zajedno s ostalim članovima obitelji (više od milijun ljudi!?) praktički isključeno iz gospodarskih aktivnosti, znači dohvatiti prazninu koju s ove strane obale ne mogu razumjeti. Ne mogu razumjeti kako je tim ljudima i njihovoj djeci odlazak jedini izbor, u zemlje u kojima počinje njihova nova sloboda bez agencija, fondova, ovrhovitelja i blokada, ne samo računa, nego i njihovih života. Kao da ih tjeramo i promatramo s olakšanjem, jer samo remete zacrtanu novu hrvatsku stabilnost zasnovanu na političkim dogovorima koji razaraju hrvatski vrijednosni sustav.

Odlazak koji Njih ne brine, iako je potpuno jasno i prosječnom političaru i ekonomskom, recimo, stručnjaku kako je uz takav egzodus, hrvatski gospodarski uzlet privid uspona, razumljiv samo u podaničkom okruženju pokrivenom pozicijama, statusom, političkom pokroviteljstvu i financijskim uzletom. Uostalom, neka odu. I neka nam pišu s gorčinom koju smo osjetili i šezdesetih kada su nas napuštali naši stariji s obećanjem kako će se vratiti za godinu, dvije. Vratili su se istina, ali tog povratka nisu bili više svjesni. Nismo svjesni bili niti mi kako ćemo morati ponoviti isti njihov put, jer nismo nasljednici sustava kojem nismo bili sukladni. Pročitajmo jedno. Anonimno:

„Poštovani prof. Šterc!

Čitam na Internetu neke članke u kojima Vas citiraju. Vaše statistike zanemaruju nas Hrvate koji smo u posjedu samo njemačke putovnice. Ja sam od 1993. godine samo njemački državljanin, a već sam 38 godina u Njemačkoj. Statistike ovdje pokazuju kako su Hrvati masovno već od 1990. uzimali samo njemačke putovnice, iako su od prije par godina moguća dvojna državljanstva. Broj Hrvata koji godišnje uzimaše njemačko, a odbaciše hrvatsko državljanstvo, varira ’90-ih između 3500 do čak 8000, dok se početkom novog stoljeća broj stabilizira na oko 3 tisuće do 5000 godišnje. Dakle, samo u Njemačkoj je Hrvatska izgubila najmanje 110.000 svojih državljana. Statistike su sasvim točne i mogu se izvući iz Interneta, a dodaju li se tomu Austrija, Švicarska i druge zemlje useljavanja Hrvata, onda je zbirna brojka oko 150.000 izgubljenih građana. Danas u BiH živi, po mojim podacima s internetskih izvora i dohvaćenim brojkama, samo još 390.000 Hrvata, dok nas je u Hrvatskoj već sada manje od 3,900.000. Ovdje u Njemačkoj se zbog strašnog priliva, poglavito Hrvata, Rumunja i Bugara, teško dolazi do stana. Biroi koji pomažu našim građanima pri povratku poreza i ispunjavanju dokumentacije i obrazaca, imaju u zadnje dvije godine 3 puta više klijenata nego prije 2 godine. Egzodus Hrvata je već sada biblijskih razmjera i očito je kako se Republika Hrvatska demografski i ekonomski lomi i razara već za 3 do 5 godina.”

Vratite ljudima novu snagu…

Vjerujemo Vam anonimni gospodine, jer nam sve to potvrđuju i najnoviji podaci o prirodnom kretanju početkom ove 2017. godine, koje je nedavno objavio Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske. Prisjetimo se ulaska u novu kalendarsku godinu: najveća smrtnost od kada postoji Hrvatska, zabilježena je u siječnju u visini od 6441 osobe i najmanji mjesečni broj rođenih od kada postoji Hrvatska u visini od 2523 osobe. Mogu li se ti odnosi u budućnosti spojiti u jednom mjesecu u ovakvim uvjetima biblijskog egzodusa, kako ga naziva autor pisma? Mogu, naravno! Zamislite, gospodo, kako bi to izgledalo ili kako će to izgledati u linearnom slijedu tijekom samo jedne godine! Naravno, ne možete niti želite, jer to ni na što neće utjecati, jer je to samo socijalni i obiteljski problem i jer bi demografska revitalizacija bila samo socijalno ulaganje koje bi opterećivalo hrvatsko gospodarstvo. Citiram samo Vaše ekonomske stručnjake. Može li još jedan citat: „Neće nama ministarstvo za demografiju otvoriti nova radna mjesta”, kaže jedan i još je uvijek ministarski ponos u zemlji koja blokira vlastitu populaciju poput zatvorenika, koja plijeni našu i naših starih muku, u ime nove stabilnosti i novog pokoravanja onih koji su još ostali. U Hrvatskoj. Pokušajte barem razmisliti, pa ćete možda i postupati, slijedeći Ustav Republike Hrvatske i prijedloge Predsjednice.

Zbog težine problema i siline iseljavanja, zbog hrvatske budućnosti i racionalnog postupanja, zbog Vaše uloge i očekivanja hrvatskog naroda, zbog savjeta znanstvenika i ustavnih odredbi i zbog hrvatskog opstanka, uvedite moratorij na sve donesene ovrhe i ovrhe u postupku. Koje su uz to još i protuustavne. Vratite ljudima novu snagu za povratak duga, za koji u većini slučajeva nisu sami krivi. Vratite ljudima aktivnost koju su im uzeli i osjetit ćete novu snagu i vjeru u Hrvatskoj.

Deblokirajte sve račune građana, jer to ne radi niti jedna zemlja svojim stanovnicima u Europskoj uniji, kako bi novom aktivnošću najveći broj njih ponovno stali na noge i uvjerili agencije, fondove i banke u mogućnost povratka. Shvatite već jednom kako europske direktive nisu odrednice koje determiniraju postupanje zemlje članice, nego su to okvirne smjernice postupanja u kojima se trebaju ogledati i nacionalni interesi. Jesu li nacionalni interesi Hrvatske, zaustavljanje „biblijskog egzodusa” i demografska revitalizacija, u funkciji ukupnog razvoja? Jesu gospodo, jesu. Koliko god to nijekali ministri, čija fascinacija statusom, okruženjem, važnošću, javnim uvlačenjem, službenim šoferom i tajnicom dosiže gornji limit njihova životnog dostignuća u kojem su problemi nacije usputne trivijalnosti.

Prolongirajte obaveze svojih građana na razumno razdoblje kako bi mogli ponovno disati i osjetiti novu životnu radost s kojom bi opet osjetili zaboravljeni zanos iz vremena kad su nas napali. Kako? Kao što su to napravile i neke druge zemlje razumnog svijeta, svjesne novog početka i uzleta kad su bile stisnute. Island, npr. Znate li koja je to zemlja? Ona koja nas je prva priznala, bez posebnog razloga i traženja, dok su još uvijek drugi o tome razmišljali. Zato što nisu mogli mirno promatrati nepravdu nad Hrvatskom.

Donesite odluku o otpisu dugova u visini od 15.000 kuna kao što su to također mnogi učinili u vrijeme velike gospodarske i novčane krize. Zašto su to učinili? Zbog povratka te populacije na tržište rada, zbog njihove nove aktivnosti i zbog vremena koje je prebrzo prolazilo u stagnaciji, neaktivnosti i potpunoj društvenoj i gospodarskoj izoliranosti. Neće biti dovoljna prosječna plaća, jer smo poprilično zakasnili oko svega. Nije to problem za one koji će razumjeti pozitivne posljedice takve mjere. Zato i postoje ministri. Zbog svog naroda.

Formirajte Državni fond za otkup dugova svojih građana ili ga prepustite kroz strateški dogovor hrvatskom iseljeništvu i tek tada uključite različite financijske fondove u provedbu, ali ovaj put po jasno dogovorenim pravilima igre s državne razine. Znate li koliko bi bilo potrebno za otkup ukupnog duga građana pod istim uvjetima pod kakvim su taj dug banke već prodale fondovima? Visina godišnjih proračunskih poticaja za poljoprivredu, za koje sada vidimo kroz reviziju, kako su usmjeravani na makiju, neplodno zemljište, šikare i livade. Što je strateški za budućnost zemlje važnije? Svi to znamo. Mogu li to iznijeti hrvatski iseljenici? Mogu, naravno, samo im trebamo početi, konačno, vjerovati.

Hoćemo li, napokon, početi odlučivati u interesu hrvatskog demografskog opstanka? Uvjereni smo kako možemo, samo je pitanje – želimo li?

Autor: Stjepan Šterc

ZADNJE VIJESTI