Patrik Macek/PIXSELL

Cijena vladanja? Poniženja se ne računaju!

Autor: dr. sc. Stjepan Šterc

Nismo otresli još niti prašinu s ramena podignutu i uskovitlanu dolaskom i prolaskom paradnog državnika iz istočnog susjedstva, koji se nikako nije mogao sjetiti ranije izgovaranog, učinjenog i provedenog na teritoriju koji nikad nije bio njegov, ali koji je uvijek želio, ne pitajući za cijenu. Glumeći nepokrivenu veličinu, retoričko je svojatanje prostora po kojem gostujuće hodaš, vlastitoj nemoći, vjerojatno, i najveća kazna kao i za osvajače, ponižene pomagače i povijesne ratne gubitnike. Uostalom i za njihove suvremene sljedbenike istih želja, traženja i nastojanja.

Nije se lako s tim nositi jer nikad nisi prihvatio stvarnost i barem malim korakom ili još bolje, iskorakom, pokazao kako ratno pokoravanje Hrvatske niti s velikom vojnom napadačkom silom nije bilo moguće, čak i kad nasuprot imaš samo razoružanu i nenaoružanu volju.

Nikad, ali baš nikad nije pokazana barem mala naznaka u postupanju elementarnog uvažavanja „zemlje po kojoj hodaš” i okruženja koje je tu svakog dana oko tebe sa svojim brigama, potrebama i vjerovanjima i koje te, uz sve tvoje sebičnosti, nesklonosti i planske djelatnosti, prihvaća na posve tolerantan način. Podizanje tenzija kroz mirnodopska traženja, inače ratnih i gubitničkih želja agresorske populacije, kojima se nastoji uspjeti kad se već nije ratom, kao model djelovanja protiv Hrvatske, povijesna je zabluda koja se kao bumerang ponovo vraća populaciji koju formalno zastupaš friziranim izborima.

Politička sebičnost

Vas, koje državnik s istoka ponižava do kraja zato što u sebi ne nosite dostojanstvo koje se trebalo stvarati u ime drukčijih u Hrvatskoj i za čiji se opstanak treba pokazati razumijevanje i poniznost. Ne prema paradnom državniku, nego prema hrvatskom okruženju, ali za to treba imati hrabrosti, osobne snage i tolerantnosti. Ništa se nije znalo cijeniti niti prije agresije, za vrijeme nje ponajmanje, a poslije nje i oslobađanja zemlje, uvijek je cijena bila vezana za vlast. Takva se i sad ubire, ali nije to posebna zasluga vječno ugroženih predstavnika pri vlasti, niti je to zasluga paradnog hodača po Hrvatskoj s doživljajem vlastite veličine, umišljenosti i razmetnosti, već je to posljedica nedefinirane spoznaje o državi, vlasti, upravljanju, pobjedi i puno još toga sličnoga među onima koji te sebično trebaju. Kako bi pod svaku cijenu zadržali vlast, pa i platili cijenom osjećaja nemoći, poniženja, bezizglednosti, neizvjesne budućnosti, demografskog nestanka, nesmiljenog odlaska mladosti i sličnog među hrvatskim pukom. Politička sebičnost je blagost spram nužnog izričaja i mogućeg opisa takve političke simbioze, primjerenije florističkim povezivanjima, nego društvenim, političkim i inim.

Stresajući još uvijek prašinu, nismo ni pomislili kako će postupno plansko djelovanje duže čekati, zaostajati ili pak duže procjenjivati pravi trenutak novog pokretanja i puštanja zahtjeva, uvjeta, ucjena i kolektivnog stranačkog osjećaja ugroženosti najniže razine, kao da se prisiljeno nalaze u zemlji koju nikad nisu prihvatili. Posebno naglašavamo stranačkog, jer je veliki dio pripadajuće etničke populacije, sasvim izvan njihovog etno-poslovnog svijeta i visina njihovih primanja. Uostalom, što se promijenilo u djelovanju? Možda ljudi, sadržaji, načini…?

Ništa, jer to nije zemlja njihovih vjerovanja i vrijednosti, ali niti zemlja njihovih osobnih idealističkih nastojanja kojima bi običnom puku s puno različitosti nastojali svakodnevnicu učiniti boljom. Poklapanje političke sebičnosti s obje strane, upravo danas u Hrvatskoj pogoduje sporazumima s dva osnovna cilja: ostanak na vlasti pod svaku cijenu i izvršiti pritisak na Hrvatsku po istom obrascu kao i u vrijeme agresije, pri čemu je apsolutno nebitno ukupno ozračje u zemlji. Pogledajmo, prije svega, postavljanje uvjeta političkim partnerima i zaštitnicima u atmosferi antihrvatske razdraganosti, vlastite sigurnosti i paranoične potrebe glumatanja ugroženosti, koja ih jedino i održava u sedlu. Osim, naravno, ustaljene ili ustajale hrvatske neodlučnosti, šutnje, poniznosti i nesposobnosti mirnodopskog djelovanja.

Isti obrazac i u vrijeme agresije

1. Pojava Izjave o pravima Srba u Hrvatskoj odmah nakon paradnog prošetavanja Hrvatskom ili kako bi oni rekli srpskim zapadnim zemljama, balkanskog umišljenog i po novoj predsjedničinoj definiciji, europskog mirotvorca i stabilizatora (kojeg usput samo ona takvim vidi i doživljava), nije naravno slučajna pojava. Nije slučajna bila niti poniznost, niti razina trpljenja, ponižavanja, sramoćenja… hrvatske i srpske protokolarne pratnje s ulogom nebitnih statista i uljepšavanja slika koje su nužno usmjeravane prema europskoj političkoj parlamentarnoj javnosti. Ne srbijanske, iako su i neutralni gosti pristigli u pratnji imali isti osjećaj, barem prema srbijanskim objektivnijim i nenamještanim izvješćima iz Hrvatske tih dana. Nema među objektivnim promatračima hrvatske političke zbilje nikog tko će potvrditi slučajnosti u programiranom djelovanju prema Hrvatskoj iz istog središta i s istim polugama u Hrvatskoj u dvostrukoj ulozi s velikom naplatom. Orkestrirano djelovanje iznutra i izvana, isti je obrazac primjenjivan i u vrijeme agresije na Hrvatsku, samo s tom razlikom što danas takvo djelovanje Hrvatska – plaća, a u agresijsko su vrijeme takvo djelovanje skupo plaćale danas nazivane – marginalne skupine.

2. Usred srbijanske agresije na Hrvatsku imali su ponudu međunarodne zajednice, uz prisiljeni i vojnom prijetnjom uvjetovan pristanak Hrvatske, nazvanu Plan Z4, i nisu ju prihvatili, isti ti sudionici koji sad traže Izjavom prava koja su dosegla najveću moguću ustavnu razinu i nema ih nigdje drugdje u Europi, a pogotovo recipročnih u istočnom susjedstvu. Plan Z4 nudio je nevjerojatne oblike organizacije jedne države, u kojoj bi zajedničke bile samo vojska i diplomacija, a sve ostalo posebno – parlament, predsjedništvo, policija, valuta, upravljanje, financije, gospodarsko, obrazovanje itd., itd. Potpuno je razumljiv danas plač za Planom Z4 koji se jasno ogleda u Izjavi, jer im je Plan Z4 nudio apsolutno sve, odnosno bolje reći, nudio im je državu u državi. Međutim, odbijen je iz tri jednostavna razloga: nije sadržavao osnovni razlog napada na Hrvatsku – samostalni teritorij kojeg bi mogli priključiti po želji i kontrolu jadranske obale jugoistočno od Karlobaga. Treći je razlog odbijanja razumljiv u vojnom i geostrateškom smislu; bili su, naime, uvjereni kako će Hrvatsku na kraju ipak vojno pokoriti. Međutim nisu.

Izjava počinje s riječju – borba

3. Navedimo samo taksativno zahtjeve u skraćenom obliku, kad su bili poneseni političkom paradom zamotanom u cvijeće i namještene osmijehe hrvatskih prisutnih političara:
1. Borba za toleranciju…
2. Rad na osiguravanju nesmetanog povratka izbjeglica…
3. Utvrđivanje sudbine nestalih i ubijenih Srba…
4. Suđenja za ratne zločine počinjene prema Srbima…
5. Razvoj povratničkih sredina…
6. Srbi su i sada nedovoljno zastupljeni u državnim i javnim službama…
7. Očekujemo dosljedno provođenje zajamčenih prava na jezik, pismo i obrazovanje…
8. Medijske institucije srpske zajednice u Hrvatskoj trebaju biti unaprijeđene u tri smjera…
9. Obnova kulturne baštine…
10. Dosadašnja praksa ostvarivanja biračkog prava pripadnika nacionalnih manjina…
11. …zanemarivanje Srba u nacionalnom buđenju…
12. Institucije srpske zajednice … moraju dobiti status manjinskih samouprava…
13. SNV i sve druge organizacije Srba u Hrvatskoj, od ogromne su važnosti…
4. Zanimljivo je kako Izjava počinje s riječju borba. Prva točka, prva riječ i odmah borba, umjesto npr. s riječima želja, nastojanje, stremljenje, u zajedničkom interesu, sukladno, rad za…, trajno djelovanje ili sličnima. Nadalje, u cijeloj Izjavi nema niti spomena nedavnih događaja. Ništa. Što se dogodilo, zašto je Hrvatska napadnuta, tko je Hrvatsku napao, tko je u tome sudjelovao, što se željelo, kakva su bila stradanja i puno još drugih pitanja koja se nikad ne mogu postaviti, a još manje se želi na njih odgovarati. Treba biti iskren i reći kako to ne čini niti politički koalicijski partner s hrvatske strane. Potpuni muk o razlozima svih navedenih posljedica iz Izjave, kao u nekom paralelnom svemiru na izoliranoj galaktičkoj postaji, koja u svojoj nedostupnosti ne doživljava nikakve promjene, niti osjeća kako i izvan nje postoji nešto drugo, vrijedno i razlog naših nastojanja.

Koja je to zemlja u kojoj žive? Vrijedi li ona zajedničkog truda? Vrijede li traženja i za ostale populacije u istoj zemlji? Pokazujete li ponovo ponavljanje povijesnih obrazaca i jeste li konačno mogli izreći ključne riječi i stavove u interesu premošćivanja i anuliranja nedavnih postupanja? Bila je sad velika prilika za to kad su ovisni o Vama, ali niste, nego ste izabrali ugroženost kojom trajno politički balansirate za dohvat vlastitih pozicija i ciljeva, dok istodobno činite zatočenom vlastitu etničku populaciju, koja u velikom udjelu, ipak, osjeća i zna u kojoj zemlji žive i stalo joj je do nje. I ne žele više biti zatočenici političke trgovine u interesu etničkih zastupnika biranih po determiniranim pravilima, slaganim u kontroliranom interesu. Inače izvanustavnim.

Opet politika bez stava…

Zar ne bi bilo logično i očekivano, barem se malo zabrinuti za ukupnu hrvatsku populaciju (etnički, politički i religijski različitu) i njezine probleme u svakodnevnici vezane za zapošljavanje, blokiranje, ovršavanje… i ukupnoj hrvatskoj javnosti Izjavom poručiti kako Vam je stalo do svih izvan „sistemske” populacije kojoj „ugroženi” izjavitelji pripadaju? Ovako, ugroženost ostaje model opstanka privilegiranih, dok se obični puk ostavlja s druge strane rijeke ili ispod nedodirljivog oblaka s problemima koji se nikoga ne tiču.

5. Službene reakcije? Ponovo se pokazuje politika bez stava, mlakost, nezainteresiranost, neosjetljivost… kao da pritisci na politiku i službenu vlast ne postoje. Naravno da svatko ima pravo tražiti u pluralnom društvu i demokraciji, ali ne imati osjetljivost za druge i promicati isključivost, nije demokracija, a pogotovo kad se reflektira na ostalu populaciju. Uglavnom, slika se jednosmjerne Hrvatske sustavno gradi…

Autor: dr. sc. Stjepan Šterc
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.