Srdjan Ilic/PIXSELL

Kolinda se otišla pokloniti novom srpskom caru, posve nepotrebno

Autor:

Povijest odnosa Srbije i Hrvatske je cijelo zadnje stoljeće uglavnom bila povijest odnosa gospodara i vazala. Taj odnos se nastavlja, na štetu Hrvatske. Za to što se permanentno dovodimo u podređen odnos spram Srbije, naravno, ne smijemo kriviti Srbiju.

Kad je pred dvije godine Kolinda Grabar-Kitarović postala predsjednicom Republike Hrvatske, nakon (pre)dugih 12 godina Mesića i Josipovića, u kojima je poništeno jako puno od onoga što je Tuđman postigao na planu nacionalne emancipacije i podizanja samopouzdanja u Hrvata, te liječenja dubokih hrvatskih kompleksa inferiornosti, tadašnji predsjednik Srbije, Tomislav Nikolić, odbio je doći na njenu inauguraciju.

“Ne pokazujem ni snagu ni junaštvo što vam sada kažem da 15. veljače neću biti u Zagrebu. Ne bih bio u dilemi oko toga da je inauguracija 16. ili 14., ali 15. veljače je Dan državnosti Srbije”, rekao je Nikolić u intervju za Novi magazin. “Ne bih se osvrtao na packe, nepristojnosti, vulgarnosti i drskosti koje su stizale iz Hrvatske od različitih ljudi ili ostale bez osude državnog vrha. Da se osvrćem na to, onda bih trebao prestati razgovarati s Hrvatima, ali nije to interes srpskog i hrvatskog naroda i to treba shvatiti i novi predsjednik Hrvatske”, dodao je i naglasio da je “Srbija drukčija od Hrvatske jer se ona “oslobodila ratova” dok se u “Hrvatskoj još uvijek vode ratovi”. Pa, mi bismo se i te kako trebali osvrtati na vulgarnosti i drskosti iz Srbije!

Reciprocitet bi trebao biti normalna stvar u diplomatskim odnosima i svim drugim odnosima: ako je predsjednik Srbije imao važnija posla nego doći na inauguraciju hrvatske predsjednice, onda bi i hrvatska predsjednica, za početak, trebala imati važnija posla nego ići na inauguraciju predsjednika susjedne, prijateljske i nesvrstane Srbije. Neki će doduše reći, Vučić je bio u Zagrebu. Jest, ali Vučić, kao prvo, nije bio predsjednik. Usto, dan je uglavnom proveo družeći se s mitropolitom Porfirijem i Miloradom Pupovcem: Očito, i kad ide na inauguraciju, Vučić ide štititi srpstvo u Hrvatskoj. S druge strane Hrvati u Srbiji su uredno nestali zadnjih destljeća, uglavnom pod pritiskom srpske asimilacijske politike. Iz nekog razloga, biti Srbin unatoč svemu što se događalo devedesetih nije sramota, ali biti Hrvat očito jest, pa se radije izjašnjavaju kao Bunjevci. To nije samo rezultat pritisaka, nego i hrvatske politike i političke klime u Hrvatskoj. Klime po kojoj je sramota biti hrvatski ratni veteran (“parazit”, “klerofašist”, “ognjištar” i naravno ustaša) ali nije sramota biti bivši četnik, udbaš, dezerter, ili tako nešto (“ugledni građanin”, “antifašist”, “napredan”). Tako se ne kroji uspjeh.

Šešeljev raznosač pive

A kao drugo, u Hrvatskoj na vlasti nisu pomagači ratnih zločinaca, niti ljudi koji su u okupiranoj Glini obećavali deset glava za jednu i to da Hrvati tamo više nikad neće stupiti. Da jesu, Srbija bi s nama zacijelo prekinula sve odnose, iako nismo mi pokušali okupirati njih. Govorim, jasno, o Vučiću, potrčku genocidnog Šešelja koji mu je tada donosio pive i radio sve što je Šešelj od njega tražio. Sama činjenica da je Vučić izabran za premijera, a sad i za predsjednika Srbije, je uvreda za Hrvatsku i Hrvate, i da smo država rezultirala bi ako ne prekidom diplomatskih odnosa onda njihovim svođenjem na razinu otpravnika poslova. Čisto da se zaštiti ne samo dignitet Hrvatske, nego i njen položaj u odnosu na Srbiju: ako si dozvolite tako nešto, dovest ćete se ubrzo u poziciju da će vas svatko udarati sa svih strana, ucjenjivati, i maltretirati. Srbija se pak ponaša kao da smo mi skrivili zadnji rat i okupirali Čačak i Niš, a onda ga još i izgubili. Vučić i neki njegovi ministri, naročito Vulin i Dačić, si daju prava bez imalo stida i srama uredovati po hrvatskoj politici i o tome što je njima prihvatljivo a što nije. Njih vrijeđa kad mi slavimo oslobodilačke akcije poput Oluje: pa to je kao da se Nijemci bune kad saveznici slave Dan pobjede 9. svibnja! Tko bi s Njemačkom nakon rata imao posla da je tamo na vlasti bio netko tko je Adolfu donosio pive, govorio o pogromima Židova, a onda nakon rata lamentirao o bombardiranju Dresdena i bunio se oko proslave savezničke pobjede? Srbija se međutim već dugo ponaša kao zemlja koja je dobila rat i kao moralni pobjednik tog rata, iako se tamo od osamdesetih ništa bitno nije promijenilo. Sva društvena patologija koja je do Miloševića i rata i dovela je i danas tamo. Rata nema samo zato jer međunarodne okolnosti Srbiji ne idu na ruku, i zato jer Srbija nema čime ratovati. No priča “nagodinu u Kninu” nije umrla.

Srbijanski vrh se nikad nije jasno ogradio od rata devedesetih u smislu da su nedvosmisleno i bez fige u džepu priznali, kao prvo, da je Srbija i njena ekspanzionistička politika jedini i isključivi krivac za ratove u Sloveniji, Hrvatskoj, BIH, i na Kosovu, a kao drugo da su taj rat izgubili. To bi trebali biti neki preduvjeti potpune normalizacije odnosa. Dovoljno bi bilo da smo na inauguraciju poslali otpravnika poslova iz veleposlanstva. Sama činjenica da Srbijom slobodno, kao heroj a ne zločinac, šeće jedan Vojislav Šešelj, da Srbiji ne pada na pamet procesuirati ga za ratne zločine, je šamar Hrvatskoj. I već same uvrede i prijetnje koje je izrekao na račun hrvatske predsjednice, a da ga Vučić i politika Srbije nisu ni na koji način zbog toga sankcionirali, bi bila dovoljna da se Srbiji kaže “oprostite, ali gospođa Grabar Kitarović nema što dolaziti u zemlju gdje vi dopuštate takve stvari. Stavite svog majmuna u kavez ili mu začepite gubicu”. Često su diplomatske incidente i krize u međunarodnim odnosima izazivali i negativni članci u novinama o stranim državnicima, dok ovdje jedan Šešelj, koji je nota bene u Srbiji zastupnik u parlamentu, laprda stvari koje su dijelom za zatvor, dijelom za ludnicu, a dijelom i za metak u čelo, ali službena politika Srbije se na to ne osvrće. Nego jedan Vulin dolazi u Hrvatsku i tu drži lekcije o ljudskim pravima, demokraciji, antifašizmu, i serucka o Jasenovcu, Oluji, čemu god. Normalna država bi ga isto tako otpratila do granice i poručila mu da je persona non grata.

Istovremeno dok Srbija glasno prosvjeduje zbog kanonizacije Stepinca i spomenika palom hrvatskom branitelju Miri Barešiću, u toj istoj Srbiji se sudski rehabilitiraju notorni četnici poput nacističkog suradnika Kalabića, i Draže Mihajlovića. Uostalom, o stanju duha u Srbiji govore i nedavni napisi u srpskom tisku, kad ih je naljutio ljuti ustaša Milanović: Vučićev „Informer“ je  donosio naslove poput „HRVATSKA JE 100% USTAŠKA! Pale sve maske, Zagreb pokazao pravo FAŠISTIČKO LICE!“, „JOVANOV: Pored fašizma, Hrvatska podržava i terorizam!“, „USTAŠE NAČISTO POLUDELE! Još 500 SRBA Hrvati TAJNO stavili na poternice zbog navodnih zločina!“. Dok im Šešelj sjedi u klupama parlamenta kritiziraju Hrvatsku da ne „procesuira ratne zločince“, i općenito se ponašaju kao da je Hrvatska porušila Čačak i Niš, a ne Srbija Vukovar i Dubrovnik. Sve to nije nešto što Hrvatska treba ignorirati i praviti se da ne postoji. Takva chamberlainovska politika guranja glave u pijesak samo jača antihrvatsku histeriju u Srbiji, ali i položaj Srbije. Srbija sebe vidi kao nevinu žrtvu „povampirenog ustaštva“, a nevina žrtva traži osvetu. U Srbiji  ne postoji svijest o krivnji i odgovornosti za ratove na Balkanu devedesetih. U najboljem slučaju „krivi su svi jednako“, u najgorem je to bio ničim izazvan genocid nad srpskom nejači.

Balkanski dernek 

Umjesto adekvatnog odgovora, mi se ponašamo kao da je sve pet i Kolinda Grabar Kitarović uredno odlazi na balkanski dernek, ustoličenje srpskog cara koje su bojkotirala i dva bivša predsjednika Srbije, Tadić i Koštunica. Čak i da nije političkih razloga gore navedenih: jednostavno je pitanje dobrog ukusa ne prisustvovati megalomanskoj patetičnoj kič predstavi s bistama rimskih careva rođenih “na tlu Srbije” (zapravo redom u Sremskoj Mitrovici koja je dio Srbije postala tek po AVNOJ-u) lišenoj bilo kakvog ukusa i stila u slavu novog srpskog poludiktatora s totalitarnim i antidemokratskim tendencijama. On se služi vrlo prljavim trikovima, manipulira medijima koje sve drži pod kontrolom, i sami Srbi koji drže do sebe i Srbije izbjegavaju tu opskurnu paradu u slavu čovjeka koji već i samog sebe pomalo doživljava kao nekakvu barbarsku verziju rimskog cara. Čak i velik dio Srba smatra da je Vučič opasan psihopat, diktator, ali EU i svijet zatvaraju oči pred time jer se nadaju da će priznati Kosovo i da će uvesti Srbiju u EU i izvan zone ruskog utjecaja. Istovremeno mafijaške bande i kriminalci po Srbiji rade što ih volja, a ratni zločinci imaju status narodnih heroja.

Sad, pobornici ovakve politike će reći da je ona korisna za Hrvatsku, no to je kratkovidno. Šteta je veća od koristi: mi radi zaštite minimuma dostojanstva RH ne smijemo odlaziti klanjati se nekom tko je iz okupirane Gline poručivao kako tamo “ustaše” više nikada neće ni nos promoliti i tko se na konvenciji Srpske radikalne stranke otvoreno, javno i zapjenjeno zalagao za granice Srbije na liniji Vivovitica – Kavlovac – Kavlobag. Jasno je da postoje znatni međunarodni pritisci na Hrvatsku da pruži ruku Vučiću i njegovoj naprednjačkoj bratiji, euročetnicima u odijelima i kravatama, uredno obrijanima. Jasno je da velike sile i EU žele da prihvatimo politiku “ko nas bre zavadi”. Ali ako sami tako prelazite preko vlastitog dostojanstva, jasno da će vam ga svi gaziti. Ljudi ne iseljavaju samo, pa ni prvenstveno zato jer je ovdje ekonomski tako jako loše – ima zemalja EU gdje je gore, nego zato jer im se sve skupa gadi, jer nemaju osjećaj da ovdje imaju neko svoje dostojanstvo, da je biti Hrvat u Hrvatskoj nešto časno i dostojanstveno.

Ići na noge četnicima koji bi nas utopili u čaši vode da mogu je jednostavno nerazumno, ma kakvim pritiscima da smo izloženi. Da je Tuđman tako razmišljao, danas bismo svi bili  građani drugog reda u vlastitoj zemlji, ako bismo uopće bili živi. Palestinci, Kurdi. Ali izgleda da se Hrvatska nikako ne može othrvati tom kompleksu Srbije, tome da je “dvor” u Beogradu kako je gotovo jedno stoljeće i bio. I da treba na taj dvor hodočastiti kako bi se ubrale privilegije i ugled. Zato hrvatske elite na primitivizam jednog Vučića gledaju kao na nešto “narodno”, “simpatično”, “autentično”, dok im je sve što je hrvatsko “primitivno”, “zaostalo”, “ognjištarsko”. Primitivizam je cool ako je srpski, nije cool ako je “s kamenjara”. Na taj dvor u Beogradu jednostavno treba prestati hodočastiti, i poručiti: vi imate demokratsko pravo birati koga vi hoćete, ali od toga koga vi birate ovisi to kakve ćete odnose imati s nama, i koliko ćemo mi do vas držati. Sve drugo nas vodi u nastavak podređenog odnosa spram Srbije: činjenica da smo na papiru neovisni ne znači u stvarnosti previše, jer i među neovisnim državama postoje one koje su u podređenom položaju, i one koje su u nadređenom. “Big dogs” i “underdogs”. A zapadu je u ovom trenutku jako stalo do Srbije, i zato im se gleda kroz prste, možda i više nego što je normalno i moralno. No to ne znači da im mi moramo gledati kroz prste: Interesi SAD i Bruxellesa nisu nužno i  naši prioriteti, mi svoje prioritete moramo staviti na prvo mjesto. Naš prioritet je postaviti se iznad Srbije ili bar u liniju s njom, ne ispod nje.

Autor: