Flickr

Nestručnost u Hrvatskoj postaje famozna pojava po uzoru na “Famoznu” opernu pjevačicu bez sluha

Autor: Jure Zovko

Posljednjih nekoliko dana  ponovo nas je svojim bizarnostima maltretirao  Oliver Frljić,  degutantni cirkusant u fotelji jednog uglednog hrvatskog kazališta. Klasično djelo talijanskog dramaturga,  nobelovca Luigija Pirandella “Šest likova traži autora”  Frljić je prikazao na svoj uobičajeni način, bez ijedne rečenice iz talijanskoga klasika. Time je Frljić ponovno potvrdio da danas u Hrvatskoj svaki drek na kazališnoj pozornici može biti proglašen “kulturom”, a svaki hohštapler u državi može  za sebe reći da je “ljevičar” koji uživa u takvim i sličnim predstavama.  Frljićevi nakaradni performansi u pravilu neposredno nakon izvedbe  zadobivaju status nedodirljivosti, nešto po uzoru na ljudska prava u Deklaraciji Ujedinjenih naroda ili poput dostojanstva osobe u Kantovoj etici. Pri tome se obično jave poneki “ugledni odvjetnik”, koji je igrao značajnu ulogu u državnom tužiteljstvu u vrijeme komunizma, te nas uredno poduči da u  drami nema nikakvih utuživih elemenata.

To što su u famoznom igrokazu koji  predstavlja “zadnji krik” hrvatske kulturne ljevice  nekoliko desno orijentiranih političara na čelu s jednim umirovljenim biskupom   prikazani kao svinje koje smrču “koku”, trebalo bi predstavljati vrhunac slobode govora, dok svi oni koji se tome protive, zazivaju opasne “avete prošlosti”. Pričest kao liturgijski obred sjedinjavanja vječnog i vremenitog prikazana je kao najviši stadij konzumerizma, naime kao šmrkanje droge.  Žao mi je samo da se siroti Frljić nije sjetio  na predstavu pozvati vehabije iz svog rodnog mjesta  da mu uzveličaju premijeru u kojoj “svinje šmrču koku”, a predvodi ih ugledni  zagrebački džamijaš  dr. sc. Zlatko Hasanbegović.

U više navrata sam napisao da se Frljićev slučaj u civiliziranim državama rješava na dostojanstven način, zavrtanjem proračunske pipe. Hrvatska nažalost još nije građansko društvo s prihvatljivom razinom civiliziranosti, ali trebamo na tome poraditi.  Država u kojoj je Vijeće za knjigu i nakladništvo proglasilo knjige generala Slobodana Praljka “brošurama”  zbog čega je general bio prisiljen  plati porez na šund u iznosu od 435 tisuća kuna, a istodobno ne kažnjava, nego financira degutantne marifetluke Olivera Frljića, ne zavrjeđuje epitet ozbiljne države. Ovom prilikom ispričavam se Ministrici kulture Nina Obuljen Koržinekjer mi je u jučerešnjem razgovoru rekla da kao državna tajnica 2008. godine nije mogla promijeniti  navedenu odluku Vijeća za knjigu i nakladništvo.

Dok su  posjetitelji predstave “kako svinje šmrču koku” u Kerempuhu  morali naglašavati da su  ipak uživali u humoru koji neosporno vrijeđa osobe katoličkog uvjerenja, na ovotjednoj premijeri u Histrionskom domu sve je prštalo od smijeha, humora i pošalica. Redatelj Krešimir Dolenčić  na pozornicu je postavio komediju “Famozna”, suvremenog britanskog pisca Petera Quiltera. Riječ je o autentičnoj priči  amaterske  pjevačice Florence Foster Jenkis koja je dosegla svjetsku slavu zbog svoje pjevačke nesposobnosti i nakaradnih izvedbi čuvenih opernih arija. Da paradoks bude veći, Florence Foster je birala elitne operne arije i izvodila ih prema vlastitom hiru i nahođenju u vodećim glazbenim kućama diljem New Yorka. Mladi pijanist Cosme McMoon  vješto je prilagođivao svoju svirku osebujnim odstupanjima “operne” pjevačice koja je bez osjećaja za ritam i intonaciju proizvoljno izvodila klasične operske arije. Za posljednji nastup kontroverzne operne pjevačice  u Carnegie Hallu u New Yorku ulaznice su bile rasprodane mjesec dana ranije. Publika je 76-godišnju opernu “divu” ispratila s burnim oduševljenjem koje je prešlo u “standing ovation”. Slično je bilo prije dvije godine na premijeri filma  “Florence Foster Jenkin”, koji je režirao britanski redatelj Stephen Arthur Frears,  a ulogu kultne “pjevačice” sjajno odigrala oskarovka  Meryl Streep.

Florence Foster Jenkis u Histrionskom domu izvrsno je odglumila Anja Šovagović Despot. Ulogu njezinog životnog partnera glumio je Zoran Gogić, a pijanista je odigrao Fabijan Komljenović. Slušajući neobične izvedbe klasičnih arija Mozarta, Verdija i Richarda Straussa, sjetio sam se neobične tvrdnje iz Platonova dijaloga Hipija Manji, da naime onaj koji laže mora imati bolju memoriju od onoga koji govori istinu. Svatko tko  želi odglumiti “najgoru sopranisticu” treba pokazati visoku razinu pjevačkog umijeća, što je Anja Šovagović Despot doista svojim glumačkim i glazbenim talentom potvrdila. Čudan je to osjećaj kada uz smijeh uživate u destrukciji klasičnih djela, a najpoznatija hrvatska glumica sa suradnicima stvorila je takvo ozračje u prepunoj dvorani Histrionskog doma.

Bojim se da Florence Foster Jenkis  postaje sve više slika i prilika hrvatskog društva.  Imamo “stručnjake” na svakom koraku, a sve je manje kritičara koji će stvari nazvati pravim imenom. Večer prije kazališne premijere u Histrionskom domu igrali smo “rukometni klasik”  protiv Francuza. Na poluvremenu smo gubili šest razlike, uz napomenu da smo četiri gola primili na prazan gol jer smo  pokušali protivnika nadjačati s igračem više, pa smo igrali bez vratara. Uspoređivati hrvatskog izbornika Červara s uglednim svjetskim stručnjacima, isto je kao što se Florence Foster Jenkis tijekom četrdesetih godina prošloga stoljeća uspoređivalo s proslavljenim opernim pjevačicama Friedom Hempel i Luisom Tetrazzini koje su nastupale u istim glazbenim kućama diljem New Yorka poput Florence Foster Jenkis.  Glorificirana francuska rukometna repka nije uspjela ući u polufinale jer su ih neočekivano pregazili Španjolci. Gledam nakon našeg debakla protiv Francuza ankete  u medijima tko bi trebao voditi hrvatsku rukometnu reprezentaciju nakon neuspjeha u Splitu i Zagrebu,  gotovo polovica ispitanika odgovara “Lino Červar”. Zamislite da je nakon nastupa Florence Foster Jenkis  25. listopada 1944. godine u Carnegie Hallu publika, po uzoru na Hajdukove torcidaše, odlučila da prva sopranistica Metropolitan Opere u New Yorku  postane Florence Foster Jenkis?

U Hrvatskoj je, očito normalno da HRT neće prenositi povijesni uspjeh teniskog čuda iz Međugorja. Najbolje bi bilo za genijalne menadžere  HRT-a, koji grca u dugovima i pliva u kriminalu,  da se Čilić uopće nije kvalificirao u finale Australian Opena 2018. Tada ne bi trebali javnosti davati nesuvisla obrazloženja zašto neće prenositi završnu igru  najgledanijeg australskog teniskog turnira.  Sreća da ćemo sutrašnje finale moći pratiti na bosansko-hercegovačkoj televiziji. Pribojavam se da će jednoga dana Marin Čilić požaliti što je uopće nastupao za Hrvatsku, kada mu budu razbijali prozore na stanovima kako što su činili rukometašu Mirku Aliloviću.

Autor: Jure Zovko
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.